György Lukács (također Georg Lukács, [rođen] György Bernát Löwinger; 13. travnja 1885. - 4. lipnja 1971.) bio je mađarski marksistički filozof, estetičar, povjesničar književnosti i kritičar. Bio je jedan od osnivača zapadnog marksizma, interpretativna tradicija koja je odstupala od marksističke ideološke ortodoksije Sovjetskog Saveza. Razvio je teoriju otuđenja, depersonalizacije i pridonio marksističkoj teoriji s razvojem Karl Marxove teorije klasne svijesti. Bio je i filozof lenjinizma. Ideološki je razvio i organizirao Lenjinove pragmatične revolucionarne prakse u formalnu filozofiju avangardne partijske revolucije.

Kao književni kritičar, Lukács je bio osobito utjecajan zbog svojih teorijskih doprinosa realizmu i romanu kao književnom žanru. Godine 1919. imenovan je mađarskim ministrom kulture u Vladi kratkotrajne Sovjetske Republike Mađarske (ožujak-kolovoz 1919.).

Lukács je opisan kao nadmoćan marksistički intelektualac staljinističke ere, premda procjena njegove ostavštine može biti otežana jer je Lukács podupirao staljinizam kao utjelovljenje marksističke misli, ali se i borio za povratak na pred-staljinistički marksizam.

Napisana između 1919. i 1922., njegova knjiga "Povijest i klasna svijest" (1923.) pokrenula je tzv. zapadni marksizam. Lukács ističe pojmove kao što su otuđenje, depersonalizacija i klasna svijest.