Moderna povijest Indonezije vezana je uz osobu predsjednika Sukarna. Bio je prvi predsjednik Indonezije od 1945. do 1966. godine. Zaslužan je stvaranje indonezijske neovisnosti od Nizozemske i u skladu s time zvan i "Otac nacije". Na temelju "pet principa" (nacionalizam, internacionalizam, demokracija, blagostanje, vjera u Boga) držao je višeotočnu republiku zajedno koju je nastojao provesti preuzimajući i mjesto premijera 1959. godine.
Iako se načelno zalagao za demokraciju, Sukarno je bio autokrat i diktator. Jedan je od organizatora Konferencije afro-azijskih zemalja u Bandungu 1955. godine te jedan od pet osnivača pokreta nesvrstanosti (Nehru, Nasser, Tito, Kwame Nkrumah, Sukarno).
Vlastiti položaj na čelu države nastojao je učvrstiti autoritarnim jačanjem ovlasti, provođenjem nacionalističke ideologije, okupacijom susjednih područja (zapad Nove Gvineje) i sukobljivanjem s Malezijom. Proglasio se doživotnim predsjednikom 1963. S vlasti je svrgnut pučem 1966. godine. Predvodnik puča bio je general-bojnik Suharto. U ožujku 1967. bio je lišen položaja predsjednika države i stavljen u kućni pritvor u kojem je ostao do smrti.