Gospodarski rast Južne Koreje nakon završetka Korejskog rata (1950. - 1953.), bila je izvanredna priča o uspjehu. Nakon rata, zemlja je bila jedna od najsiromašnijih ekonomija na planetu. Ona je bila i fizički podijeljena na Sjevernu i Južnu Koreju po 38. paraleli.

Do početka dvadeset i prvog stoljeća postala je zemlja srednjeg dohotka, članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (klub naprednih gospodarstava) i dom nekim od vodećih svjetskih industrijskih korporacija. Pa ipak, mnogi Korejci nisu zadovoljni ekonomskim rezultatima svoje zemlje, s obzirom na stalnu financijsku volatilnost i spor rast od vremena korejske ekonomske krize 1997.-1998.
Kao rezultat rata, "Sjeverna Koreja je praktički uništena kao industrijsko društvo". Nakon primirja, Kim Il Sung je zatražio sovjetsku ekonomsku i industrijsku pomoć. U rujnu 1953. sovjetska vlada pristala je "otkazati ili odgoditi otplatu svih ... nepodmirenih dugova", i obećala je Sjevernoj Koreji dodijeliti jednu milijardu rubalja u novčanoj pomoći, industrijskoj opremi i robi široke potrošnje. Istočnoeuropske članice Sovjetskog bloka također su pridonijele "logističkom podrškom, tehničkom pomoći, [i] medicinskim potrepštinama". Kina je poništila ratne dugove Sjeverne Koreje, osigurala 800 milijuna juana, obećala trgovinsku suradnju i poslala tisuće vojnika da obnove oštećenu infrastrukturu.
Južnokorejski antiamerikanizam nakon rata bio je potaknut prisutnošću i ponašanjem američkog vojnog osoblja (USFK) i američkom potporom Parkovom autoritarnom režimu, činjenica koja je još uvijek očigledna tijekom demokratske tranzicije zemlje 1980-ih. Međutim, antiamerikanizam je značajno opao u Južnoj Koreji posljednjih godina, sa 46% povoljnih 2003. na 74% povoljnih 2011., čineći Južnu Koreju jednom od najproameričkih zemalja u svijetu.

Na slici: Seoul u šezdesetima