Brijunski plenum je naziv za IV. plenum CK SKJ održan 1. srpnja 1966., na kojemu je uklonjen s položaja potpredsjednika SFRJ Aleksandar Ranković te ograničena velika moć Službe državne sigurnosti (SDB-a, bivše UDB-e). Ovim plenumom započeo je proces liberalizacije političkog i ekonomskog života i ekonomsko-političke reforme.
1. dio - Godina 1966. Vladimir Popović, crnogorski komunist, borac Španjolskog građanskog rata i jedan organizatora antifašističkog pokreta u Hrvatskoj i generalni sekretar predsjednika Socijalističke Federativne republike Jugoslavije Josipa Broza Tita, pozvao je na sastanak Jovu Kapičića. Popović je bio jedan od najvažnijih suradnika Josipa Broza Tita, veleposlanik Jugoslavije u Sovjetskom Savezu uoči sukoba Tito-Staljin, zatim veleposlanik u Washingtonu u godinama kada su Sjedinjene Države Jugoslaviji davale veliku vojnu i ekonomsku pomoć. Kapičić je bio general, narodni heroj, jedan od osnivača OZN-e i UDB-e, koji je vodio hapšenje Draže Mihajlovića i osnivanje logora na Golom otoku.
Kako je to Kapičić rekao u intervjuu Tamari Nikčević, mi smo u ratu okrvavili ruke ne do lakata, nego do ramena i niste mogli očekivati da idemo u crkvu i pjevamo s popovima. Bili smo surovi, rat nas je na to natjerao. Kapičić je došao u Titovu rezidenciju i vidio prvog čovjeka Jugoslavije kako hoda gore dole po salonu. Tito ga je pozdravio i rekao mu da sjedne. Onda ga je pitao: znaš li zašto sam te pozvao? Kapičić je odgovorio da nema pojma. Tito mu je rekao: “Znaš li ti, Jovo, da Ranković sprema državni udar? Kapičić je odgovorio da ne može u to vjerovati. Tito ga je onda pozvao da ode s njim u spavaću sobu i vidi kakve je uređaje Ranković postavio ispod njegovog kreveta. Kapičić je odbio otići u Titovu spavaću sobu, rekao je da mu vjeruje. Kapičić je onda rekao Titu da je spreman za njega poginuti, ali da bi bilo dobro da razmisli o nekim stvarima. Rekao je i daje uvjeren da nema osobe koja Tita više poštuje više od druga Marka, to je bio ratni nadimak Aleksandra Rankovića. Na odlasku iz Titove rezidencije Vladimir Popović rekao je Kapičiću: “E, moj Jovo, bio si i ostao lud”. Tito nije očajavao. On je imao čovjeka koji mu neće reći ne. Tito je nakon razgovora s Kapičićem pozvao u pomoć Ivana Krajačića-Stevu, osobu u koju je imao potpuno povjerenje. Tito je za obračun s Rankovićem trebao ljude kojima može vjerovati.
2. dio - U prosincu 1962 u posjet Sovjetskom Savezu otišla je brojna jugoslavenska delegacija koju je vodio Aleksandar Ranković, čelnik jugoslavenskog sigurnosnog aparata i de facto drugi čovjek države. U toj delegaciji nije bilo Koče Popovića, državnog sekretara za vanjske poslove, koji je već godinama tvrdio da politika koja u Sovjetskom Savezu vidi glavni oslonac socijalizma ne vodi nikamo. Ranković je pak u govoru u kombinatu umjetnih vlakana u Kiievu izjavio da je cijela radnička klasa svijeta pod vodstvom Sovjetskog Saveza.
Tito u ožujku 1966. Rankovića je opet poslao u Moskvu kao čelnika jugoslavenske delegacije na 23. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Sovjetski domaćini priredili su drugu Marku, kako je bio Rankovićev nadimak, veličanstven doček. On je zapravo dočekan kao šef države. Na svečanoj večeri Slobodan Šakota, član jugoslavenske delegacije, pomoćnik Državnog sekretara za unutarnje poslove, navodno je čak digao čašu i nazdravio Rankoviću kao budućem, mladom predsjedniku Jugoslavije.
Što se sve događalo za vrijeme tog posjeta opisuje slovenski povjesničar Jože Pirjevec u knjizi Tito i drugovi: Kasnije se čak pričalo da je Ranković Rusima govorio o Titovoj senilnosti, što je on u svojim sjećanjima odlučno zanijekao. Sredinom svibnja na poziv tamošnje partije službeno je posjetio i Poljsku. I ta je zgoda praćena zlobnim komentarima. U Varšavi se, pričalo se, tajno sastao sa Suslovom, sivom eminencijom Komunističke partije Sovjetskog Saveza. A to je jako mirisalo na planirani državni udar. Već nakon njegovog povratka iz Moskve, Tito, kojeg su o svemu obavještavali, zauzeo je prema njemu izrazito suzdržan stav. Kada su na nekom primanju mladi počeli pjevati pjesmu u kojemu je bilo govora o Marku, Veselinov se okrenuo prema maršalu i pitao ga: “Druže Tito, zašto se u Jugoslaviji može pjevati takva pjesma?” Tito nije odgovorio, ali je ogorčen napustio primanje“.
U onaj posjet Sovjetskom Savezu u prosincu 1962. Aleksandar Ranković otišao je kao neupitni drugi čovjek Jugoslavije, šef sigurnosnog aparata koji je bio tako moćan da je uspio u tekst novog jugoslavenskog ustava staviti funkciju potpredsjednika države. Kada se vratio iz posjeta Moskvi u ožujku 1966. Titu je već bilo dosta Rankovića. U roku od nekoliko mjeseci od tog posjeta Tito će organizirati smjenu Aleksandra Rankovića.
3. dio - 25. lipnja 1953. godine s posla su se u istom automobilu vraćali Georgij Maljenkov, Lavrentij Berija i Nikita Hruščov. Nakon Staljinove smrti Maljenkov je izabran za prvog čovjeka partije i premijera, ali najmoćniji je bio Berija, čelnik sovjetskog sigurnosnog aparata, čovjek kojeg su se nakon Staljina najviše bojali u Sovjetskom Savezu. Berija je Hruščova i Maljenkova ostavio u ulici Granovski. Nakon što ih je pozdravio, Hruščov je pomislio: “Propalico, ovo je naš zadnji pozdrav. Sutra u dva sata poslijepodne mi ćemo te dobro protresti”. Za sutra, 26. lipnja, Hruščov je organizirao sjednicu Vijeća ministara na kojoj je trebalo uhapsiti Beriju.
Oko 9 ujutro 26. lipnja Hruščov je nazvao ratnog prijatelja generala Kirila Moskaljenka, šefa protuzrakoplovne obrane Moskve, i rekao mu da okupi nekoliko pouzdanih ljudi i čeka da ga se pozove u Kremlj kako bi raspravljali o pripravnosti protuzrakoplovne obrane. Moskaljenko se trebao pobrinuti da sa sobom ponese “cigare”. “Razumiješ li me?”, dodao je Hruščov. “Razumio sam”, kasnije se prisjetio Moskaljenko, “Cigare su značile oružje”. Kako nije bilo dopušteno unošenje oružja u Kremlj, Moskaljenko i njegovi ljudi sakrili su ga u aktovke i ispod jakni u vladinom automobilu koji stražari nisu pretražili.
U međuvremenu Hruščov je unovačio maršala Žukova i četvoricu drugih, uključujući i Leonida Brežnjeva, tada čovjeka broj dva Partije zaduženog za vojsku, koji su ušli u Kremlj u Žukovljevom automobilu. U ključnom trenutku sjednice Vijeća ministara Maljenkov je pritisnuo gumb kojim je pozvao časnike i objavio: “Kao predsjednik Vijeća ministara Sovjetskog Saveza tražim da odvedete Beriju u pritvor dok se ne istraže optužbe protiv njega”. Kada je Žukov povikao “ruke uvis”, Berija je posegnuo za aktovkom na obližnjoj prozorskoj dasci. U strahu da je u njoj pištolj, Hruščov je zgrabio Berijinu ruku. I tako je pao moćni Lavrentij Berija. Sredinom prosinca, nakon šest dana dugog suđenja za terorizam i špijunažu, Berija je osuđen na smrt i odmah pogubljen metkom u čelo.
Trinaest godina nakon što se Hruščov riješio čelnika sovjetskog sigurnosnog aparata, Josip Broz Tito krenuo je u uklanjanje Aleksandra Rankovića, prvog čovjeka jugoslavenske tajne policije. To je uklanjanje bilo puno bolje pripremljeno i Ranković je puno bolje prošao. Umjesto metka u čelo dobio je miran život umirovljenika koji je ljeta provodio u Dubrovniku.