Rimski car Dioklecijan, (lat. Gaius Aurelius Valerius Diocletianus; Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan), (Salona, 22. prosinca 245. - Split, 3. prosinca 316.) vladao je od 285. do 305. godine, bio je rodom iz Dalmacije. Svojim dolaskom na vlast okončao je razdoblje polustoljetne anarhije i bezumnih borbi za prijestolje.
Zapovijedao je vojskom u Meziji, zatim carskom gardom, a nakon Numerijanove smrti proglašen je carem (284.). Iduće godine imenovao je svojega prijatelja Maksimijana cezarom, a 286. augustom i suvladarom, predavši mu na upravu zapadni dio Carstva. Osiguravši granice države na Eufratu i u Siriji, uzeo je 293. sebi za suvladara i cezara Galerija, kojemu je dao kćer Valeriju za ženu; istodobno je i Maksimijan za svojega suvladara i cezara proglasio Konstancija I. Time je u državi provedena tetrarhija (četverovlađe): Dioklecijan je izravno upravljao azijskim dijelom države i Egiptom, Galerije Balkanskim poluotokom i Podunavljem, Maksimijan Italijom, Recijom, Hispanijom i Afrikom, a Konstancije I. Galijom i Britanijom.
Senat je izgubio vlast, a Rim nije više bio glavni grad Carstva. Zakone, koji su vrijedili za cijelo Carstvo, izdavala su zajednički sva četiri vladara. Dioklecijan je vladao apsolutistički i, po orijentalnom uzoru, uveo strog dvorski ceremonijal. Posebno je važna njegova reformska djelatnost, kojoj je bila svrha da gospodarstveno i politički učvrsti Carstvo. Državu je podijelio na 12 dijeceza (101 provincija).
Italiji je oduzeo dotadašnji povlašteni položaj glede plaćanja poreza, sredio financije i porezni sustav, preuredio novčani sustav, preustrojio vojsku, donio zakon o maksimiranju cijena živežnih namirnica i usluga (Dioklecijanov edikt o cijenama, 301.). Za njegove vladavine razvijala se u Carstvu i znatna građevinska djelatnost (terme u Rimu, ceste, utvrde, Dioklecijanova palača).
U početku tolerantan prema kršćanima, Dioklecijan je poslije objavio četiri edikta (napose je važan onaj iz 303.) na temelju kojih je izvršen posljednji, najveći i najkrvaviji progon kršćana u Rimskom Carstvu, u kojem su stradali brojni kršćani, među kojima su mnogi poznati sveci (sv. Dujam, sv. Florijan, sv. Stošija, sv. Lucija, Sveta Katarina Aleksandrijska, sv. Agneza Rimska, sv. Eufemija, sv. Filomena, sv. Euzebije i Polion, sv. Margareta, sv. Kancijan, sv. Demetrije Srijemski, sv. Pankracije, sv. Denis i brojni drugi). Oboljevši u svojoj prijestolnici Nikomediji, 305. se dobrovoljno (s Maksimijanom) odrekao vlasti kao prvi i jedini rimski car, i povukao u svoju palaču nedaleko od Salone, gdje je i umro.