Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla knjiga je političke misliteljice Hannah Arendt iz 1963. godine. Arendt, Židovka koja je pobjegla iz Njemačke tijekom uspona Adolfa Hitlera na vlast, izviještavala je za The New Yorker o suđenju Adolfu Eichmannu, jednom od glavnih organizatora holokausta. Prerađeno i prošireno izdanje objavljeno je 1964. godine.
Ova knjiga uvela je izraz i koncept banalnosti zla. Njezina je teza da Eichmann zapravo nije bio fanatik ili sociopat, već prosječna i svjetovna osoba koja se oslanjala na klišeizirane obrane, a ne da je razmišljala svojom glavom, bila motivirana profesionalnom promocijom, a ne ideologijom, i vjerovala je u uspjeh koji je smatra glavnim standardom "dobrog društva". Banalnost, u ovom smislu, ne znači da su Eichmannovi postupci bili na bilo koji način obični, već da su njegovi postupci bili motivirani nekom vrstom samodopadnosti koja je bila posve neuobičajena.
Mnogi stručnjaci sredinom 20. stoljeća bili su naklonjeni konceptu, koji je nazvan "jednom od najupečatljivijih fraza intelektualnog života 20. stoljeća," i pojavljuje se u mnogim suvremenim raspravama o moralu i pravdi, kao i u radu komisija za istinu i pomirenje. Drugi vide popularizaciju koncepta kao vrijedno upozorenje protiv mirnog hodanja u užas, kao zlo banalnosti, u kojem neispitivanje prihvaćene mudrosti rezultira individualnom i sustavnom slabošću i padom.
Na slici: Hannah Arendt na suđenju Eichmannu.