Prema djelu De Administrando Imperio koje je napisao bizantski car iz 10. stoljeća Konstantin VII, Hrvati su stigli u današnju Hrvatsku, iz južne Poljske, južno od Krakova početkom 7. stoljeća, no ta tvrdnja je osporavana i pretpostavlja se da se to dogodilo između 6. i 9. stoljeća. Na kraju su formirana dva vojvodstva - Kneževina Panonija i Dalmacija, kojom su vladali Ljudevit i Borna, o čemu svjedoče Eronhardove kronike počevši od 818. godine. Taj zapis predstavlja prvi dokument tadašnjih hrvatskih kraljeva, vazalnih država Franačke.
Franačka nadmoć završila je za vrijeme vladavine Mislava dva desetljeća kasnije. Prema Konstantinu VII. kristijanizacija Hrvata započela je u 7. stoljeću, ali tvrdnja je osporavana i općenito je kristijanizacija povezana s 9. stoljećem. 879. godine, pod Branimirom, knezom Hrvata, dalmatinska Hrvatska dobila je papinsko priznanje kao država od pape Ivana VIII.
Emisije istražuju rane izvore o Hrvatima, imenu toga naroda i pretpostavke o njegovome povijesnom putu.