Kinesko-indijski rat je bio kratkotrajni oružani sukob koji se u jesen 1962. godine vodio između Narodne Republike Kine sa jedne, i Indije sa druge strane. Povod mu je bio teritorijalni spor koji je datirao od 19. stoljeća, odnosno od vremena kada su tadašnji Britanski Imperij (koji je upravljao Indijom) nastojao uspostaviti trajnu sjevernu granicu svojih posjeda sa carskom Kinom, na nepristupačnom planinskom području Himalaja.
Indija i Kina su održavali dobre odnose tokom 50-ih, pridržavajući se Pet principa miroljubive koegzistencije, koji su usvojili predsednici vlada Kine i Indije 1953. Kada je Kina 1950. poslala vojsku u Tibet, Džavaharlal Nehru je poslao veliku vojsku u granično područje sa Tibetom. Kina je sporila liniju stvarne kontrole granice, koja je predstavljala demarkacionu liniju. Do 1962. Kina i Indija držale su velike vojske u spornim područjima.
Kinezi su željeli zaštititi Sečuansko-tibetanski auto-put, koji je bio od strateškog značaja za snabdjevanje kineske vojske na Tibetu. Čelnik indijske vojne politike N. B. Mulik je smatrao da Kina nikad neće silom pokušati riješiti ovaj spor. Kineski i indijski političari su nastavljali svađama, sve dok spor nije eskalirao u pravi rat.
Tijekom ljeta i jeseni 1962. nastavili su se različiti incidenti između Kine i Indije. Prema kineskim izvorima u lipnju 1962. izbio je mali okršaj dvije strane i ubijeno je dosta kineskih vojnika. Jedinice kineske i indijske vojske su ostale u bliskom kontaktu tokom rujna 1962. S obzirom na to kako je indijska vojska bila nepripremljena smatra se vjerojatnim da Džavaharlal Nehru nije predvidio puni rat. Ipak Nehru je od 2. studenoga sprovodio politiku namjernog postavljanje vojske na položaje sve više i više naprijed, na granice koje je Indija smatrala legitimnima.
Kineska armija je 20. listopada 1962. započela dva koordinirana napada, koji su bili georafski udaljeni oko 1.000 kilometara. Napadi su bili u Čap dolini u Ladaku i na rijeci Namku Ču. Bilo je okršaja i na prijelazu Natula u Sikimu, koga je Indija smatrala svojim protektoratom. Poslije 4 dana rata Kina je uspjela osvojiti veliki dio spornih teritorija. Poslije toga je Indiji ponudila pregovore.
Džavaharlal Nehru je odbio tu ponudu i pokušao je da pregrupira indijske snage. Indijske snage su trpjele zbog logističkih problema i zbog slabije brojnosti i bojne gotovosti. Indijci su se raspršili po širokom području, a jedinicama je bilo potrebno zračno snabdijevanje. Borcima je nedostajala i oprema i trening za planinsko ratovanje. Nisu imali ni zimske odjeće. Ipak borili su se hrabro i profesionalno u ranoj fazi rata, dok njihovi komandanti nisu zamenjeni Nehruovim ljudima.
Nijedna strana nije objavila rat, niti je koristila avijaciju, niti je prekinula diplomatske odnose. Taj rat se desio u isto vreme kad i Kubanska raketna kriza, tako da je sa strane Zapada bio smatran još jednom agresijom komunističkog bloka, što je pogodovalo indijskoj strani. Kineska strana je zbog toga imala strateški interes da brzo okonča rat. Kada se sukob nastavio nakon pregrupiravanja Indijaca kineske snage su na istoku brzo uništile 4. indijsku diviziju i došli su do predgrađa Tezpura u Asamu. Do 20. studenog 1962. više nije bilo organiziranog indijskog otpora na spornim teritorijima. Kineska vojska poslije toga više ne napreduje, nego proglašava 21. studenoga jednostrani prekid vatre. Američka avijacija je dopremala Indiji pomoć, ali više nije bilo volje za nastavkom sukoba. Kineska vojska se djelomično povukla na položaje koji su držani prije rata.
Ranih 1980ih započele su ponovo trvenja oko granice i protesti obje strane. Indijski parlament je uspostavio državu Arunačal Pradeš, čijih 11 od 16 distrikata je sporno. Tokom 1993. i 1994. dvije strane su potpisale Kinesko-indijski bilaterarni sporazum o miru duž linije kontrole. Bilo je desetak sastanaka da bi se odredila granica, ali bilo je tu malo napretka. U zadnje vrijeme tokom posjete kineskog ministra Indiji, Kina je kao gest dobre volje priznala da Sikim pripada Indiji. Iako obje zemlje sudjeluju često puta zajednički u raznim inicijativama, pitanje granice je zapravo još uvijek otvoreno, ali nije i ak