Ivan Hunyadi (Hunyadi János; Hunjadi Janko, Sibinjanin Janko, Jankul; Iancu de Hunedoara), ugarski namjesnik i vojskovođa (?, 1407? — Zemun, 11. VIII. 1456). Najstariji sin Vojka (Vajka), vlaškog doseljenika u Ugarsku (Erdelj), koji je onamo došao oko 1395. te ubrzo, zahvaljujući pripadnosti plemićkom staležu, postao vitez kraljeva dvora (miles aule).
God. 1409. kralj je Žigmund Luksemburgovac Vojku i njegovoj braći poklonio tvrđavu Hunyadvár (Hunedoara, danas u zap. Rumunjskoj) te se rod od tada naziva de Hunyad. Sa ženom Elizabetom Szilágyi H. je imao sinove Ladislava i Matiju Korvina. Do 1430. služio je kao familijar ili paž u više velikaša (Stjepan Csáky, Franjo Čanadski, srpski despot Stefan Lazarević, L. Iločki, D. Čupor).
U jesen 1439, mjesec dana nakon turskog zauzeća Smedereva, Albert ga postavlja za severinskog bana i povjerava mu obranu granice na Dunavu, s tvrđavama Orşova, Turnu-Severin (Szörényvár) i dr. Nakon nenadane kraljeve smrti 27. X. 1439. izbio je prijepor oko nasljedstva i građanski rat između pristaša Vladislava I. Jagelovića i onih Albertova sina Ladislava Postuma. S drugim severinskim banom N. Iločkim H. je pobjedom kraj Bátaszéka (vjerojatno na poč. 1441) izvojevao prevagu Vladislavove stranke.
Istaknuo se u bitki kraj Varne 10. XI. 1444, u kojoj je nadmoćna Muratova vojska raspršila kršćanske čete nanijevši im velike gubitke i ubivši kralja Vladislava. Hunyadija je pri povlačenju u Vlaškoj zarobio knez Vlad II. Dracul, ali ga je pustio nakon prijetnje ugarskih velikaša. Time su bile zaokružene »odlučujuće godine njegove karijere« (P. Engel), tj. razdoblje 1440–44. u kojem je H. stekao europsku slavu protuturskog vojskovođe, koja mu je u preostalim godinama osigurala prvenstvo u velikaškoj ligi Hunyadi–Gorjanski–Iločki i time premoćan politički utjecaj u Ugarskoj.
Pošto je sabor kraljevstva u travnju 1445. izabrao dječaka Ladislava V. za kralja, a njegov ga skrbnik car Fridrik III. odbio izručiti (kao i ugarsku krunu sv. Stjepana), sabor je 5. VI. 1446. proglasio Hunyadija gubernatorom, namjesnikom kraljevstva.
U drugoj pol. 1448. H. je pokrenuo novu križarsku vojnu protiv Turaka, okupivši vojsku od oko 35 000 vojnika sastavljenu od ugarsko-hrvatskih te vlaških, čeških i njemačkih četa. Sa Zapada je dobio jedino križarske oproste od pape Nikole V, a srpskog despota Đurđa Brankovića, vjernoga miru s Turcima sklopljenom 1444, nije mogao pridobiti za rat. Zacijelo u nakani da se spoji sa Skenderbegovim albanskim snagama, na koje je Murat II. upravo bio poveo veliku ofenzivu, H. se s vojskom našao na Kosovu polju i u trodnevnom boju sa sultanovim postrojbama 18 – 20. X. 1448. pretrpio težak poraz. Pri povlačenju pao je u ruke despotu Brankoviću, koji ga je zatočio u Smederevu zbog nasiljâ ugarske vojske počinjenih pri prolasku Srbijom.
Nakon pada Carigrada 1453, obnove turske prijetnje srpskoj despotovini te ratnih priprema na budimskom saboru u siječnju 1454, ugarska je vojska pod Hunyadijevim zapovjedništvom u ljeto 1454. odvratila sultana Mehmeda II. od opsade Smedereva, a potom u protunapadu 2. X. 1454. uništila vojsku Fîrûz-bega kraj Kruševca i na povratku spalila Vidin. Na saborima u Győru i Budimu (lipanj-kolovoz 1455) te u Budimu (siječanj 1456), H. je izlagao planove o ofenzivi protiv Turaka te se javno mirio s Ulrikom Celjskim, koji ga je ocrnjivao u kraljevim očima.
Bez pomoći kralja, suparnika Celjskog i glavnine ugarskih velikaša, H. je organizirao obranu Beograda koji je u lipnju 1456. opsjela golema vojska Mehmeda II. Posada tvrđave, Hunyadijeve čete te oko 30 000 križara pod vodstvom Ivana Kapistrana odoljeli su opsadi i izvojevali pobjedu 22. srpnja. Suvremeni kroničar Dursun-beg tim povodom naziva Hunyadija »ugarski kralj, prokleti Janko«. Ubrzo nakon te najglasovitije pobjede u svojoj ratničkoj karijeri obolio je od zaraze što je izbila na bojištu i umro u Zemunu. Prema ranije iskazanoj želji, pokopan je u katedrali u Erdeljskom Biogradu (Alba Iulia); sačuvani su fragmenti njegova reljefima ukrašena sarkofaga.