Kako su se održavali izbori u staroj Grčkoj i Rimu?
U grčkim državama glasanje se koristilo u vijećima, skupštinama i na sudovima; imenovanja su izvršena dodatnim izborima ili jednostavnom dodjelom, ponekad kombinacijom toga dvoje. U Ateni i drugdje psēphisma (od psēphos, ‘kamen za glasanje’) postala je standardna riječ za dekret vijeća (boulē) ili skupštine (ekklēsia), a cheirotonia (‘dizanje ruku’) koristila se pri izboru; u Ateni se glasovanje obično odvijalo dizanjem ruku (ne precizno prebrojanim) u vijeću i skupštini, kako za dekrete tako i za izbore, ali glasanjem na sudovima. Čini se da su se glasački listići prvi puta koristili u prilikama kada je bilo potrebno brojanje kako bi se osiguralo da je postignut kvorum, ali do kraja 5. stoljeća p. n. e. shvatilo se da bi glasanje putem listića ili kamenčića moglo biti tajno glasanje. U Sparti je glasanje aklamacijom preživjelo klasično razdoblje jednako za izbore i odluke skupštine. U helenističko i rimsko doba, neki dekreti nekih država izvještavaju o broju glasova danih za i protiv.
U Rimu su odrasli muški građani imali pravo glasa za biranje godišnjih sudaca, donošenje zakona, objavljivanje rata i mira i, i sve do razvoja javnih sudova u kasnoj republici, suđenje građanima po ozbiljnim optužbama. No, izvanredna značajka rimskog sustava bila je u tome što o stvarima nikada nije odlučivala natpolovičnom većinom. Glasovi su se uvijek brojali u dodijeljenim skupinama tako da je većina pojedinačnih glasova odlučivala o glasu svake skupine, a većina skupina odlučivala je o glasu skupštine u cjelini. Tri skupine kurija (kurija (1)), stoljeća (centurija) i plemena (tribus) činile su različite vrste komita.
Izvorno je svakog glasača jedan od službenika (rogatores) usmeno zamolio za glas, stavljajući oznaku (punctum) na odgovarajuće ime ili odluku na svoj službeni tablet. Od 139. do 107. prije nove ere, niz od četiri zakona uveo je tajno glasanje. Sada je glasaču uručena mala pločica od šimšira prekrivena voskom na kojoj je olovkom zabilježio svoj glas. U većini slučajeva bilo je dovoljno samo jedno slovo: u zakonodavstvu V za pristanak (uti rogas) i A za neslaganje (antiquo); u sudskim predmetima L za oslobađajuću presudu (libero) i C za osudu (osuđujuće); na izborima se od glasača očekivalo da sam napiše imena. Dovršena ploča tada je bačena u visoku pletenu urnu za glasanje (cista) pod nadzorom skrbnika (custodes), koji su je proslijedili blagajnicima (diribitores).
Glasalo se po staleškim grupama, a to je zahtijevalo okupljanje velikog broja ljudi kad su skupštine bile u pitanju. Zato su se gradila posebna mjesta u Rimu, poput Foruma, Kapitola ili Cirkusa Flaminiusa, a izabrani često puta nisu trebali imati većinu svih glasača, ali su trebali imati povjerenje većine skupina. Glasanje je izgubilo značaj u razdoblju Carstva, iako je Senat nastavio radom, a neki oblici glasanja su zadržani.