Izraelsko-arapski sukob je fenomen koji uključuje političke napetosti, vojne sukobe i druge sporove između različitih arapskih zemalja i Izraela, koji su eskalirali tijekom 20. stoljeća. Korijeni arapsko-izraelskog sukoba pripisani su potpori zemalja članica Arapske lige Palestincima, sučlanu Lige, u tekućem izraelsko-palestinskom sukobu; ovo se pak pripisuje istovremenom usponu cionizma i arapskog nacionalizma krajem 19. stoljeća, iako se dva nacionalna pokreta nisu sukobila sve do 1920-ih.
Dio izraelsko-palestinskog sukoba proizašao je iz sukobljenih zahtjeva ovih pokreta za zemljom koja je činila Palestinu, zemlju pod britanskim mandaton, a koju je židovski narod smatrao svojom pradomovinom, dok ju je u isto vrijeme pan-arapski pokret smatrao teritorijem koji povijesno i trenutno pripada arapskim Palestincima. Sektaški sukob unutar teritorija britanskog mandata između palestinskih Židova i Arapa eskalirao je u palestinski građanski rat 1947. godine. Stavljajući se na stranu palestinskih Arapa, posebno nakon izraelske Deklaracije o neovisnosti, susjedne su arapske zemlje napale bivši mandatni teritorij u svibnju 1948., čime je započeo Prvi arapsko-izraelski rat.
Neprijateljstva velikih razmjera uglavnom su završila sporazumima o prekidu vatre nakon Yom Kippurskog rata 1973. godine. Mirovni sporazumi potpisani su između Izraela i Egipta 1979. godine, što je rezultiralo izraelskim povlačenjem sa Sinajskog poluotoka i ukidanjem sustava vojnog upravljanja na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze, u korist izraelske civilne uprave i posljedičnom jednostranom aneksijom Golanske visoravni i Istočni Jeruzalem.
Priroda sukoba se tijekom godina pomaknula s regionalnog arapsko-izraelskog sukoba velikih razmjera na više lokalni izraelsko-palestinski sukob, koji je dosegao vrhunac tijekom Libanonskog rata 1982. kada je Izrael intervenirao u Libanonskom građanskom ratu kako bi izbacio Palestinsku oslobodilačku organizaciju iz Libanona. S padom Prve intifade 1987.-1993., privremeni sporazumi iz Osla doveli su do stvaranja Palestinske nacionalne samouprave 1994., u kontekstu izraelsko-palestinskog mirovnog procesa. Iste godine Izrael i Jordan postigli su mirovni sporazum.
Godine 2002. Arapska liga je ponudila priznanje Izraela od strane arapskih zemalja kao dio rješenja izraelsko-palestinskog sukoba u Arapskoj mirovnoj inicijativi. Inicijativa poziva na normalizaciju odnosa između Arapske lige i Izraela, u zamjenu za potpuno povlačenje Izraela s okupiranih područja (uključujući istočni Jeruzalem) i "pravedno rješenje" problema palestinskih izbjeglica na temelju Rezolucija UN-a 194. Tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih između Izraela i Sirije uglavnom se održavao prekid vatre, dok se u Libanonu nastavio ograničeni rat protiv iranskih proxy milicija. Unatoč mirovnim sporazumima s Egiptom i Jordanom, privremenim mirovnim sporazumima s Palestinskim vlastima i općenito postojećem prekidu vatre, do sredine 2010-ih Arapska liga i Izrael ostali su u sukobu oko mnogih pitanja. Među arapskim zaraćenim stranama u sukobu, Irak i Sirija su jedine države koje nisu postigle formalni mirovni sporazum ili sporazum s Izraelom, a obje podržavaju Iran.
Sirijski građanski rat izmijenio je situaciju u blizini sjeverne granice Izraela, dovevši Sirijsku Arapsku Republiku, Hezbollah i sirijsku oporbu u međusobne sukobe i zakompliciravši njihove odnose s Izraelom, nakon rata s Iranom. Sukob između Izraela i Gaze kojom vlada Hamas također se pripisuje posredničkom sukobu između Irana i Izraela. Do 2017. Izrael i nekoliko arapskih sunitskih država predvođenih Saudijskom Arabijom formirali su poluslužbenu koaliciju za suprotstavljanje Iranu. Ovaj potez i izraelsku normalizaciju sa zaljevskim državama neki su označili kao nestajanje arapsko-izraelskog sukoba. No, zadovoljstvo tim promjenama nije dugo trajalo.
Na slici: sporazum iz Osla 1993. godine, Jicak Rabin, Bill Clinton i Jaser Arafat.