Leo Strauss (20. rujna 1899. – 18. listopada 1973.) bio je američki znanstvenik političke filozofije. Rođen u Njemačkoj od židovskih roditelja, Strauss je kasnije emigrirao u Sjedinjene Države. Velik dio karijere proveo je kao profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu, gdje je podučavao nekoliko generacija studenata i objavio petnaest knjiga.
Školovan u neokantovskoj tradiciji kod Ernsta Cassirera i uronjen u rad fenomenologa Edmunda Husserla i Martina Heideggera, Strauss je napisao knjige o Spinozi i Hobbesu te članke o Majmonidu i Al-Farabiju. Krajem 1930-ih, njegovo istraživanje usredotočilo se na tekstove Platona i Aristotela, prateći njihovu interpretaciju kroz srednjovjekovnu islamsku i židovsku filozofiju i potičući primjenu tih ideja na suvremenu političku teoriju.
Straussova misao može se okarakterizirati dvjema glavnim temama: kritikom modernosti i oporavkom klasične političke filozofije. Tvrdio je da je modernost, koja se pojavila među talijanskim gradovima-državama u 15. stoljeću, posebno u spisima Niccolòa Machiavellija, radikalni prekid s tradicijom zapadne civilizacije te da je dovela do krize nihilizma, relativizma, historicizma i scientizma. Tvrdio je da moderne političke i društvene znanosti, koje se temelje na empirijskom promatranju i racionalnoj analizi, nisu uspjele shvatiti bitna pitanja ljudske prirode, morala i pravde te da su ljudska bića svele na puke objekte manipulacije i kalkulacije. Također je kritizirao moderni liberalizam, koji je smatrao proizvodom modernosti, zbog nedostatka moralnih i duhovnih temelja i zbog sklonosti potkopavanju autoriteta religije, tradicije i prirodnog prava.
Kako bi prevladao krizu modernosti, Strauss je predložio povratak klasičnoj političkoj filozofiji starih Grka i srednjovjekovnih mislilaca, za koje je vjerovao da imaju dublje i sveobuhvatnije razumijevanje ljudske prirode i društva. Zagovarao je pažljivo i s poštovanjem čitanje klasičnih tekstova, tvrdeći da su njihovi autori pisali na ezoteričan način, koji je nazvao "umjetnost pisanja". Sugerirao je da su klasični autori skrivali svoja istinska učenja iza površinskog sloja konvencionalnih mišljenja, kako bi izbjegli progon i obrazovali samo nekolicinu koji su ih bili sposobni shvatiti, te da su vodili dijalog jedni s drugima kroz stoljeća. Strauss je taj dijalog nazvao "velikim razgovorom" i pozvao svoje čitatelje da mu se pridruže.