Pariška mirovna konferencija 1919. godine je bila konferencija koju su organizirali pobjednici u Prvom svjetskom ratu kako bi ustanovili mirovne sporazume između Saveznika i poraženih Središnjih sila. Konferencija je otvorena 18. siječnja 1919. godine i trajala je do 21. siječnja 1920. godine sa nekoliko prekida.
Predsjednik Woodrow Wilson imao je veliku ulogu na konferenciji, a sudionici konferencije uglavnom su se pridržavali odredbi Wilsonovih 14. točaka. Glavna joj je zadaća bila dogovoriti uvjete mirovnih ugovora s poraženim zemljama u Prvom svjetskom ratu i uspostaviti mir u Europi. Do srpnja 1919. godine konferencijom su dominirala "velika četvorka" - predstavnici Francuske, Italije, SAD-a i Velike Britanije. Bili su to Georges Clemenceau, Vittorio Orlando, Woodrow Wilson i David Lloyd George. Usmjeravali su rad konferencije i donosili odluke. Nakon srpnja 1919. godine, odluke je donosilo Vijeće šefova izaslanstava zemalja pobjednica sastavljeno od ministarstava vanjskih poslova, a ono je vođeno interesima velikih europskih sila zanemarilo odredbe Wilsonovih 14 točaka. Nisu se složili oko ispunjenja uvjeta Londonskog ugovora. Većina zemalja pobjednica nastojala je prigrabiti što više novca od reparacije, a američki je Kongres odlučio povući svoga predstavnika s Pariške mirovne konferencije. Stoga je američka vlada s poraženim državama morala sklapati posebne mirovne ugovore.
Ostaje legenda da je francuski maršal Foch prigodom sklapanja mirovnih ugovora rekao: “Ovo nije mirovni ugovor, ovo je primirje sklopljeno na dvadeset godina”. Ovo proročanstvo nije moguće povijesno verificirati jer se tek 1960. godine pojavljuje u memoarima Paula Reynauda, političara i francuskog premijera iz godine 1940.