3. lipnja 1947. godine, u 19 sati po standardnom indijskom vremenu, na Sveindijskom radiju četvorica ljudi trebala su se obratiti stotinama milijuna ljudi koji su živjeli na Indijskom potkontinentu. Svi ljudi koji su tada posjedovali radio prijemnik u Indiji, tada britanskoj koloniji, i oni koji su mogli slušati radio u trgovinama, tržnicama, vladinim uredima i na trgovima gdje se radijski program prenosio zvučnicima, očekivali su važnu obavijest.
Prvi dio
U studiju Sveindijskog radija u New Delhiju bila su četvorica muškaraca: lord Mountbatten, potkralj Indije, koji je vladao indijskim potkontinentom u ime Georgea VI., kralja Ujedinjenog kraljevstva i cara Indije, Jawaharlal Nehru, vođa Indijskog nacionalnog kongresa, znanog i kao Kongresna stranka, Muhamed Ali Jinnah, čelnik Sveindijske muslimanske lige i Badleva Singh, čelnik Sikha na Indijskom potkontinentu. Ta četvorica trebala su objaviti objavili da će dragulj u kruni Britanskog carstva, s oko četiristo milijuna stanovnika i površinom od oko 4,6 milijuna četvornih kilometara, dvadeset puta većom od kolonijalne metropole, dobiti nezavisnost. Prije nego što će se oni obratiti tim stotinama milijuna ljudi, iz Westminstera u Londonu prenošeno je obraćanje premijera Clementa Attleeja britanskom parlamentu. Nakon Atlleja riječ je prvo uzeo lord Mountbatten. Do tada bile su jasne dvije činjenice: britanska kolonijalna vlast povući će se iz Indije čak petnaest mjeseci prije plana, Indijski potkontinent dobit će nezavisnost 15. kolovoza 1947. i Indijsko carstvo bit će podijeljeno na dva dijela, na hinduski i muslimanski. Granica koja će razdvajati potkontinent vijugat će kroz Punjab i Bengal. Kako će se povući granica bit će dogovoreno u razgovorima. Tek je u svom govoru Muhamed Ali Jinnah, čovjek koji je tvrdio da govori u ime skoro sto milijuna muslimana, spomenuo riječ Pakistan, kako bi nazvao muslimansku državu. Sljedećih nekoliko dana ta je obavijest izazvala mješavinu radosti, užasa, čuđenja i bijesa. Ali, iznad svega vladala je nedoumica. Gdje će biti Indija, a gdje Pakistan? Tko će biti Indijac, a tko Pakistanac? Trebaju li se svi muslimani preseliti u Pakistan, a svi Hindusi u Indiju? Što će biti sa Sikhima? 3. lipnja 1947. nitko nije znao odgovore na ta pitanja. Golemi dio zemaljske kugle trebao je doživjeti važan dan, oslobođenje od kolonijalnog jarma. Ta će sloboda biti skupa u patnji i ljudskim životima.
Drugi dio
U travnju 1947. godine u New Delhi, glavni grad britanske Indije, stigao je novi potkralj lord Mountbatten. On je kao izravni predstavnik kralja Ujedinjenog kraljevstva i cara Indije Georgea VI. naslijedio feldmaršala Archibalda Wavela. Wavel je krajem 1946. obavijestio britansku vladu na čelu s premijerom Clementom Attleejem da se više ne može kontrolirati situacija u Indiji. Britanska Indija godinama je bila u previranju.
U kolovozu 1946. u Calcutti izbili su nemiri koje je potakla Muslimanska liga pod vodstvom Muhameda Ali Jinnaha. Nakon tih nemira na nezadovoljstvo protiv britanske vlasti došao je i sukob između muslimana, hindusa i sikha. Vođa Kongresne stranke Jawaharlal Nehru opisao je te nerede ovim riječima: „Ubojstvo vreba na ulicama i u najzačudnijim okrutnostima sudjeluju kako pojedinci tako i svjetina. Neredi nisu riječ za to-postoji samo sadistička čežnja za ubojstvom“. Wavel je, suočen s takvom situacijom, dao sastaviti dva plana evakuacije britanske vojske i administracije iz Indijskog potkontinenta. Prvi je plan imao naziv Operacija ludnica, drugi Operacija luda kuća. Clement Attlee smatrao je da sve to nalikuje na mogući azijski Dunkirk,.
I Attlee je poslao lorda Mountbattena, pravim imenom Louisa Francisa Victora Nicholasa, princa od Battenberga.. On je bio prapraunuk kraljice Victorije, prve carice Indije, ratni heroj koji se proslavio zapovijedanjem razaračem, a onda je imenovan za vrhovnog savezničkog zapovjednika na jugoistoku Azije. Mountbatten je imao i drugu stranu; britanski general sir Gerald Templar jedanput je Mountbattenu rekao ove riječi:
- Vi ste Dickie, to je bio Mountabattenov nadimak, tako izopačeni, da ako biste progutali čavao, iz stražnjice bi vam izašao vadičep.
Ali, Mountbatten je imao reputaciju, optimizam i nije bio tmuran poput Wavela. Lord Mountbatten neće dugo ostati potkralj, ali u svom kratkom vladanju odredio je kako će Velika Britanija otići iz Indije i kako će Indijski potkontinent izgledati nakon odlaska kolonijalnog gospodara. 15. kolovoza 1947. u ponoć prestala je britanska kolonijalna vlast u Indiji i od britanske Indije nastale su dvije države: Indija i Pakistan. Neće proći puno vremena i te dvije države zaratit će po prvi, ne i zadnji put.
Treći dio
U prosincu 1970. godine u Pakistanu, tada zemlji sastavljenoj iz zapadnog i istočnog dijela koji su jedan od drugog bili udaljeni 1 600 kilometara, održani su parlamentarni izbori. Na čelu Pakistana tada je bio general Yahya Khan, predsjednik i upravitelj izvanrednog stanja koje je uvedeno 1958. godine. Na tim izborima dominirale su dvije stranke: pakistanska Narodna stranka na čelu sa Zulufikarom Bhuttom, koja je bila dominantna u zapadnom Pakistanu i Nacionalna Awami liga na čelu sa šeikom Mujiburom Rahmanom, koja je dominirala u istočnom Pakistanu.
Bhutto je bio sin bogatog zemljoposjednika, obrazovan na Oxfordu i Berkeleyu, ali u kampanji se prikazivao kao čovjek iz naroda. Svakom Pakistancu obećavao je hranu, odjeću i krov nad glavom. Mujibur Raman također je bio sin zemljoposjednika, ali puno manje imućnog. On je studirao pravo i političke znanosti na sveučilištima u Calcutti i Dacci. Mujibur ili Mujib, kako je bio znan u istočnom Pakistanu, imao je drugačiji izborni program. On je tražio ravnopravnost istočnog Pakistana sa zapadnim.
Yahya Khan vjerojatno je raspisao izbore očekujući pobjedu Bhuttove Narodne stranke. Ta je stranka pobijedila samo u zapadnom Pakistanu gdje je dobila 88 od 144 mjesta u parlamentu. Awami liga u stanovništvom brojnijem istočnom Pakistanu osvojila je 167 od 169 mjesta. S ovakvim rezultatima Khan nije bio sretan; bojao se da će Awami liga tražiti ono što im nitko u zapadnom Pakistanu nije htio dati: pretvaranje Pakistana u federaciju u kojoj će istočni Pakistan upravljati svojim unutarnjim poslovima, a federaciji ostaviti samo vanjsku politiku i obranu.
Elita koja je 1947. stvorila Pakistan i njime vladala od njegovog nastanka to nije mogla dopustiti. Kada je postalo jasno da Khan neće dopustiti da Awami liga ima bilo kakav utjecaj na vladu, u istočnom Pakistanu izbili su neredi, onda i pobuna. Pakistanska vojska odgovorila je u ožujku 1971, operacijom Reflektor. U devet mjeseci te operacije pakistanska vojska ubila je u istočnom Pakistanu prema procjeni CIA-e najmanje 250 000 ljudi. U Indiju je izbjeglo više od osam milijuna stanovnika te zemlje. Sve je to dovelo do još jednog rata između Indije i Pakistana.