Rene Lovrenčić (Zagreb, 8. IX. 1928 — Zagreb, 7. VI. 2012)
LOVRENČIĆ, Rene, povjesničar (Zagreb, 8. IX. 1928 — Zagreb, 7. VI. 2012). U Zagrebu 1947. završio gimnaziju, 1953. diplomirao i 1965. doktorirao na Filozofskom fakultetu tezom Geneza politike »novog kursa« u Hrvatskoj.
God. 1948–51. rukovodilac pri Gradskom komitetu Narodne omladine Hrvatske u Zagrebu. Na Odsjeku za povijest zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta od 1954. asistent, 1966. docent, 1973. izvanredni te redoviti profesor od 1980. do umirovljenja 1996 (dugogodišnji voditelj poslijediplomskoga studija). Predavao i na Odsjeku za sociologiju, na PMF i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bavio se političkom, društvenom i gospodarskom hrvatskom i općom poviješću XIX. i XX. st.
U knjizi Geneza politike »novog kursa« (1972), prerađenoj doktorskoj tezi, prvi je cjelovito i sustavno obradio početak oblikovanja novoga smjera u hrvatskoj politici na prijelazu XIX. u XX. st., obrativši jednaku pozornost političkomu razvoju Banske Hrvatske i Dalmacije 1897–1905. Među ostalim je pisao o gospodarskoj tematici u Novom listu F. Supila 1903–05. i 1906–14 (Radovi Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Odsjek za povijest, 1960; Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1974), reakcijama hrvatske javnosti na rusku revoluciju 1905 (Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1971), zastupljenosti seoske i agrarne tematike u Hrvatskom saboru 1897–1907 (Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd 1973), istraživao međuratnu gospodarsku i društvenu povijest SSSR-a, napose prvi petogodišnji plan preobrazbe gospodarstva 1928–32 (Nastava povijesti, 1967–68; Historijski zbornik, 1970–71, 1976–77) i pisanje zagrebačkih dnevnika 1928–32. o gospodarskim vezama SSSR-a s inozemstvom (Historijski zbornik, 1993–94, 1996–97).
Objavio i rad o Pariškoj komuni (Časopis za suvremenu povijest, 1971), tekstove o domaćoj znanstvenopublicističkoj i obrazovnoj recepciji Afrike (Naše teme, 1961) te odnosu lenjinskoga i staljinskoga razdoblja u povijesti SSSR-a i genezi staljinizma (Naše teme, 1979, 1989), razgovor s E. J. Hobsbawmom o mogućnostima marksističke historiografije (Kulturni radnik, 1982), izlaganja o J. Brozu (Časopis za suvremenu povijest, 1982), HBL (Aporije Hrvatskog biografskog leksikona. Zagreb 1984) i problemima povezanima sa stvaranjem Jugoslavije (Jugoslovenski istorijski časopis, 1989) te mnogobrojne recenzije.
Surađivao i u zborniku Antisemitizam, holokaust, antifašizam (Zagreb 1996). Autor je gimnazijskoga udžbenika Opća povijest od Bečkog kongresa do Pariske komune (Zagreb 1955, 1958², 1960³; tal. prijevod Rijeka 1959) i pregleda povijesnih procesa u međuratnom razdoblju Nemirni mir (2011), namijenjenoga širemu čitateljstvu. Suautor je udžbenika i supriređivač čitanka za osnovnu školu Narodi u prostoru i vremenu 3 (Zagreb 1974; 12 izd. do 1985) i Čovjek u svom vremenu 3 (Zagreb 1986; 6 izd. do 1991; tal. prijevod Rijeka 1990) te udžbenika Čovjek u svom vremenu 4 (Zagreb 1987; 5 izd. do 1991), autor mnogobrojnih radijskih i TV emisija. Urednik je i autor, s Lj. Doklestićem, sinteznoga prikaza hrvatske povijesti u Velikoj ilustriranoj povijesti svijeta, 15 (Rijeka 1978), jedan od urednika izdanja The Times. Atlas svjetske povijesti (Ljubljana—Zagreb 1987). Predgovorom ili pogovorom popratio je izdanja Drugi svjetski rat C. L. Sulzbergera (Zagreb 1971), Lenjinova Dela, 17 (Beograd 1974), Komunistička internacionala. Stenogrami i dokumenti kongresa, 4 (Beograd 1981) i Ruska revolucija od Lenjina do Staljina E. H. Carra (Zagreb 1984), Hobsbawmova Doba revolucije (Zagreb 1987) i Doba kapitala (Zagreb 1989) te Socijalna povijest Engleske A. Briggsa (Zagreb 2003). S njemačkoga je preveo, s Ljerkom Kuntić, drugi svezak Opće ekonomske povijesti srednjega i novoga vijeka J. Kulischera (Zagreb 1957), s ruskoga Kijevsku Rusiju B. D. Grekova (Zagreb 1962). Surađivao u Enciklopediji hrvatske povijesti i kulture (Zagreb 1980) te Općoj enciklopediji i Enciklopediji Jugoslavije LZ. Bio je član CK SKH 1978–86 (u Predsjedništvu 1978–82) i Komisije za povijest SKJ pri CK SKJ 1982–86. te predsjednik Jugoslavenskoga nacionalnoga komiteta pri Međunarodnom odboru za povijesne znanosti 1981–91. Istraživanjem tema iz moderne hrvatske i svjetske povijesti te nastavnim, uredničkim, prevoditeljskim i popularizacijskim radom dao je bitan prinos hrvatskoj historiografiji, istaknuvši se i kao jedan od rijetkih domaćih stručnjaka za povijest Rusije i SSSR-a.