Psihoanaliza je skup teorija i terapijskih tehnika koje se dijelom bave nesvjesnim umom i koje zajedno čine metodu liječenja mentalnih poremećaja. Disciplinu je ranih 1890-ih utemeljio Sigmund Freud, čiji je rad djelomično proizašao iz kliničkog rada Josefa Breuera i drugih. Freud je razvijao i usavršavao teoriju i praksu psihoanalize sve do svoje smrti 1939.
U jednom enciklopedijskom članku identificirao je temelje psihoanalize kao "pretpostavku da postoje nesvjesni mentalni procesi, prepoznavanje teorije potiskivanja i otpora, uvažavanje o važnosti seksualnosti i Edipovog kompleksa." Freudovi kolege Alfred Adler i Carl Gustav Jung razvili su ogranke psihoanalize koje su nazvali individualna psihologija (Adler) i analitička psihologija (Jung). Psihoanalizu su kasnije razvili u različitim smjerovima neofrojdovski mislioci, kao što su Erich Fromm, Karen Horney i Harry Stack Sullivan.
Freud je razlikovao svjesni i nesvjesni um, tvrdeći da nesvjesni um uvelike određuje ponašanje i spoznaju zahvaljujući nesvjesnim nagonima. Freud je primijetio da pokušaji da se takvi nagoni osvijeste izazivaju otpor u obliku obrambenih mehanizama, osobito potiskivanja, te da sukobi između svjesnog i nesvjesnog materijala mogu rezultirati mentalnim poremećajima. Također je pretpostavio da se nesvjesni materijal može pronaći u snovima i nenamjernim djelima, uključujući manire i frojdovske omaške. Psihoanalitička terapija, ili jednostavno analitička terapija, razvila se kao sredstvo za poboljšanje mentalnog zdravlja dovođenjem nesvjesnog materijala u svijest. Psihoanalitičari veliki naglasak stavljaju na rano djetinjstvo u razvoju pojedinca.
Tijekom psihoanalitičkih seansi pacijent tradicionalno leži na kauču, a analitičar sjedi iza i izvan vidokruga. Pacijent izražava svoje misli, uključujući slobodne asocijacije, fantazije i snove, iz kojih analitičar zaključuje o nesvjesnim sukobima koji uzrokuju pacijentove simptome i karakterne probleme. Kroz analizu ovih konflikata, koja uključuje tumačenje transfera i kontratransfera (analitičarevih osjećaja prema pacijentu), analitičar se suočava s pacijentovim patološkim obrambenim mehanizmima kako bi pomogao pacijentima da bolje razumiju sebe.
Na slici: Mladi Sigmund Freud (naravno, sa mamom)