Na putovanjima trgovaca, diplomata ili hodočasnika nerijetko su prijetile opasnosti od pljačkaških bandi na kopnu, gusara i pirata na moru, epidemija kuge na moru i kopnu te neki drugi razlozi, tada je razumljivo da su se putovanja često završavala i smrću samih putnika. Zbog toga je i svaki putnik, kada god je odlazio na duže putovanje, sastavljao oporuku razdjeljujući svoju imovinu među svojim nasljednicima ili za spas svoje duše.
Bilo da se radilo o istraživanju trgovine u gospodarstvu općenito, o hodočašćima u Rim, Jeruzalem, Sv. Jakov u Composteli ili druga hodočasnička središta, o odlascima u križarske vojne, o diplomatskim poslovima, o intelektualnim dodirima ili nečem drugom, u svim tim temama vrlo često ključnu ulogu ima upravo putovanje od jednog do drugog mjesta, ponekad udaljenog i tisućama kilometara puta kopnom ili morem.
Putovanja su, baš kao i danas, mogla trajati vrlo kratko, ali i godinama, ovisno o samom razlogu putovanja. Ako je neko hodočasničko mjesto kao Trsat ili Sv. Marija u Zažičnom (danas Donje Pazarište) bilo blizu mjesta stanovanja putnika, samo je putovanje moglo trajati dan-dva. No ako je neki hodočasnik odlučio krenuti u tzv. peregrinationes mairoes, odnosno posjetiti Jeruzalem, Rim, ili Sv. Jakov u Composteli u Španjolskoj, onda su takva putovanja mogla trajati i godinama i to bez obzira na činjenicu da su već u 13. stoljeću stare rimske ceste bilo relativno dobro obnovljene i da je već postojala stabilna europska cestovna mreža.