Mitteleuropa, što znači Srednja Europa, jedan je od njemačkih izraza za Srednju Europu. Pojam je stekao različite kulturne, političke i povijesne konotacije.
Pruska vizija Mitteleuropa bila je pangermanistički državocentrični imperij, ideja koju su kasnije u modificiranom obliku usvojili nacistički geopolitičari. Njemački izraz "Mitteleuropa" ne koristi se i ne shvaća na isti način u svim područjima Europe. Pojam može imati negativne konotacije koje se pripisuju njemačkom imperijalizmu, a tijekom vremena definiran je na različite načine.
U Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Rumunjskoj, Hrvatskoj i sjevernoj Italiji, posebice u Furlaniji i Trstu, uobičajena je definicija nešto drugačija od one u Njemačkoj: Mitteleuropa se izjednačava sa državama nasljednicama bivše Habsburške monarhije. Regije kao što su baltičke države i sjevernonjemačko-poljske ravnice doživljavaju se kao "sjevernoeuropske", ostali dijelovi Njemačke kao "zapadnoeuropski". Srednjoeuropski red svetog Jurja ima svoja središta uglavnom na području bivše Austro-Ugarske Monarhije.
Pitanje Srednje Europe analizirao je njemački političar Friedrich Naumann 1915. godine u svom djelu Mitteleuropa. Prema njegovoj zamisli, ovaj dio Europe trebao je postati politički i ekonomski integriran blok podvrgnut njemačkoj vlasti. U svom programu Naumann je također podržavao programe germanizacije i mađarizacije. U svojoj knjizi, Naumann je koristio imperijalističku retoriku u kombinaciji s hvalospjevima prirodi i imperijalnim snishodljivošću prema ne-njemačkim ljudima, dok je savjetovao političare da pokažu određenu "fleksibilnost" prema ne-njemačkim jezicima kako bi postigli "harmoniju". Naumann je napisao da bi to stabiliziralo cijelu srednjoeuropsku regiju.
Mitteleuropa se također koristi u kulturnom smislu za označavanje kulturno plodnog kraja čija je misao donijela mnoge umjetničke i kulturne dosege. Također se ponekad označava izrazom "habsburška misao i kultura." Bogate srednjoeuropske književne i kulturne tradicije uključuju poljsku filozofiju, češku avangardnu književnost, mađarsku društvenu teoriju i znanost, austrijsku liriku kao i zajedničku sposobnost ironije i lingvističko umijeće.