U jesen 1918. hrvatska politička elita suočila se s najtežim i najsudbonosnijim problemom povijesne važnosti. Taj je problem bio sličan onom iz 1102. kada je Hrvatska stupila u državno-pravne odnose s Ugarskom, i onom iz 1527. kada je plemstvo pristalo na Habsburge kao svoje kraljeve, također onome iz 1868. kada je potpisana Hrvatsko-ugarska nagodba.
Radilo se naime o tome hoće li se održati gotovo tisućljetno hrvatsko kraljevstvo, ostvariti državni suverenitet barem u obliku onoga u Habsburškoj Monarhiji ili će sve to propasti, a Hrvatska se utopiti u maglama neizvjesnosti. Početkom studenog, odmah nakon raskida državnih veza s Austro-Ugarskom, u Narodnom se vijeću vode dvije politike. Jedna u nadi da se održi Država SHS i dalje traži međunarodno priznanje – Anton Korošec i Ante Trumbić su u tom cilju nakon završetka Ženevske konferencije 9. listopada 1918. otputovali u Pariz. Drugi dio Vijeća, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, forsira priključenje Države SHS Srbiji. Toj frakciji se 16. studenoga 1918. priključuje dalmatinska pokrajinska vlada i vlada iz Sarajeva. One istupaju s dva argumenta: opasnost od Italije, koja s vojskom tih dana okupira dio Slovenije, Istru i dio Dalmacije, i opasnost anarhije i pobune naroda, posebno seljaštva.