Osamdesetih godina dvanaestog stoljeća na povijesnoj se sceni pojavio genijalni kurdski vođa Saladin. On je 1187. ponovno ujedinio Egipat i muslimanski Bliski Istok. U boju kod Tiberasa potukao je križare, oslobodio Jeruzalem i osvojio sav ostatak kraljevstva.
Nato su kršćani, da spase preostale države i ponovno osvoje Jeruzalem, organizirali i Treći, najslavniji križarski rat. Njemačko-rimski car Fridrik I. Barbarossa uspio je proći kroz čitavu Europu i Malu Aziju, ali se na koncu utopio na kupanju. Druga su dva monarha, engleski Rikard I. Lavljeg Srca i francuski Filip II. August, sretno stigli na cilj i otpočeli neprijateljstva. Nakon dvije godine opsjedanja, 1191. zauzet je veliki obalni grad Akon.
Na putu do Jeruzalema križari osvajaju brojne gradove,ali im Saladin ne ostavlja niti hranu niti vodu. Rikardova se vojska sukobila sa Saladinovim snagama i porazila ih.Turci su bili odbačeni i prisiljeni na defenzivu, ali križari, razdirani nesuglasicama, nisu znali iskoristiti pobjedu. Rikard nakon što je porazio Saladina ima priliku napasti Jeruzalem ,ali mu je vojska iscrpljena i odbija nastaviti.
Mirovni ugovor iz 1192. priznao je Francima vlast nad obalom i dao kršćanskim hodočasnicima pravo posjeta Jeruzalemu. Ipak je on i dalje ostao u turskim rukama. Križarski ratovi nanijeli su mnogim krajevima velike patnje, a namjeravani cilj nisu postigli. Značajnije su posljedice imali za gospodarski, politički, kulturni i vjerski razvoj europskih zemalja.