Usvajanju Ustava iz 1974. prethodili su značajni politički događaji koji su se dogodili nekoliko godina ranije, a koji su označili početak federalizacije zemlje.
U ljeto 1966. godine na Brijunskom plenumu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) smjenjen je sa svih funkcija Aleksandar Ranković, dotad jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita. Ranković je bio protivnik federalizacije zemlje. Nakon smjene Rankovića je ojačala partijska struja liberala SKJ koju je predvodio Edvard Kardelj, a koji su bili za daljnje jačanje samoupravljanja i tržišta, smanjenje uloge centralne države i za veću federalizaciju države.
Ustavnim amandmanima iz 1968. i 1971. na Ustav Jugoslavije iz 1963. godine, to je djelomično i napravljeno. 1971. uvedeno je Predsjedništvo SFRJ kao kolektivni organ rukovođenja. Zahtjevi za što većom republičkom samostalnošću posebno su bili izraženi u SR Hrvatskoj gdje je tokom Hrvatskog proljeća tražena veća financijska i politička samostalnost. Nakon što je osobno intervenirao u rješavanju hrvatske krize 1971., tako što je smjenio dotadašnje rukovodstvo, Tito se postepeno povukao iz unutrašnjeg političkog života.
U jesen 1972, smjenjeno je i rukovodstvo SR Srbije, a izvršene su smjene i u rukovodstvima SR Slovenije i SR Makedonije. Nakon ustavnih amandmana iz 1972. godine, došlo se do zaključka da zemlji treba novi Ustav.
Idejni kreator ustava bio je Kardelj koji je od 1970. godine bio je predsjednik Koordinacione komisije svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja. Njegova komisija je izradila ustavne amandmane 1971., a zatim pripremila novi Ustav Jugoslavije. SKJ je nakon velikih političkih potresa; Studentskih demonstracija 1968., Demonstracija na Kosovu 1968., Hrvatskog proljeća 1970. i brojnih štrajkova po poduzećima, bio svjestan da mora nešto poduzeti, te je izlaz ponovno nađen u daljnjem jačanju samoupravljanja.
Tokom javne rasprave o nacrtu budućeg ustava, profesor na Pravnom fakultet Sveučilišta u Beogradu, dr. Mihailo Đurić je osuđen na kaznu zatvora nakon održanog govora u kome se javno usprotivio planiranim ustavnim promjenama. Sukus njegovog negativnog stava bio je da SFR Jugoslavija time postaje samo geografski pojam, na čijem se tlu pod maskom dosljednog razvijanja ravnopravnosti između naroda, uspostavlja nekoliko nezavisnih, čak i međusobno suprotstavljenih nacionalnih država.
Najviše primjedbi na Ustav dolazilo je iz SR Srbije, zbog davanja autonomije formalno njenim pokrajinama Kosovu i Vojvodini. Za Titova i Kardeljeva života, to nije bilo jako izraženo, tu i tamo bi se tražilo od saveznih organa da oni svojim autoritetom uvjere pokrajine da ispravno interpretiraju Ustav, po kojem je SR Srbija ipak bila suverena republika s odgovarajućim stupnjem autonomije za svoje pokrajine.
Međutim, nakon Kardeljeve (1979) i Titove smrti (1980), u Srbiji su ojačale snage koje su tražile promjenu Ustava. Početkom 1987, nakon upornih nastojanja rukovodstva SR Srbije, Predsjedništvo SFRJ iniciralo je usvajanje više od 130 amandmana u Skupštini SFRJ. Nakon pobjede Slobodana Miloševića na 8. sjednici CK SK Srbije, u rujnu 1987. godine, novo srbijansko rukovodstvo tražilo je ukidanje postojećeg ustava. Kad im to nije uspjelo na saveznom nivou, smjenili su kompletna pokrajinska rukovodstava krajem 1988., a u proljeće 1989. izglasali amandmane na Ustav Srbije, kojim su znatno suzili autonomiju SAP Kosova i SAP Vojvodine. Konačni raskid s postojećim ustavom Srbija je izvršila u rujnu 1990., kad je izglasala potpuno novi ustav.