Jürgen Habermas rođen je 18. lipnja 1929. godine, njemački je filozof i sociolog s tradicijom kritičke teorije i pragmatizma. Njegov rad se bavi komunikacijskom racionalnošću i javnom sferom.
Habermas je rođen u Gummersbachu, pokrajina Rajna, 1929. Rođen je s rascjepom nepca i dvaput je imao korektivnu operaciju tijekom djetinjstva. Habermas tvrdi da ga je njegov govorni nedostatak natjerao da drugačije razmišlja o važnosti komunikacije.
Kao tinejdžer, bio je duboko pogođen Drugim svjetskim ratom. Habermas je do svoje mature u gimnaziji živio u Gummersbachu, u blizini Kölna. Njegov otac, Ernst Habermas, bio je izvršni direktor Kölnske industrijske i trgovačke komore, a Habermas ga je opisao kao simpatizera nacista i od 1933. člana NSDAP-a. Sam Habermas je bio Jungvolkführer, vođa njemačkog Jungvolka, koji je bio dio Hitlerove mladeži. Odrastao je u čvrstom protestantskom miljeu, a djed mu je bio ravnatelj sjemeništa u Gummersbachu. Studirao je na sveučilištima u Göttingenu (1949/50), Zürichu (1950/51) i Bonnu (1951–54) te je doktorirao filozofiju u Bonnu 1954.
Habermas je izgradio sveobuhvatan okvir filozofije i društvene teorije oslanjajući se na brojne intelektualne tradicije:
- njemačka filozofska misao Immanuela Kanta, Friedricha Schellinga, G. W. F. Hegela, Wilhelma Diltheya, Edmunda Husserla i Hans-Georga Gadamera
- marksistička tradicija – i teorija samog Karla Marxa kao i kritička neomarksistička teorija Frankfurtske škole, tj. Max Horkheimer, Theodor Adorno i Herbert Marcuse.
- sociološke teorije Maxa Webera, Émilea Durkheima i Georgea Herberta Meada
- jezična filozofija i teorije govornog čina Ludwiga Wittgensteina, J. L. Austina, P. F. Strawsona, Stephena Toulmina i Johna Searlea
- razvojna psihologija Jeana Piageta i Lawrencea Kohlberga
- američka pragmatistička tradicija Charlesa Sandersa Peircea i Johna Deweyja
- sociološka teorija društvenih sustava Talcotta Parsonsa i Niklasa Luhmanna
- neokantovska misao.
Jürgen Habermas svojim glavnim doprinosom smatra razvoj koncepta i teorije komunikacijskog razuma ili komunikacijske racionalnosti, koja se razlikuje od racionalističke tradicije, smještajući racionalnost u strukture međuljudske jezične komunikacije, a ne u strukturu svemira. Ova društvena teorija unapređuje ciljeve ljudske emancipacije, zadržavajući pritom inkluzivni univerzalistički moralni okvir. Ovaj okvir počiva na argumentu koji se naziva univerzalna pragmatika - da svi govorni činovi imaju svojstveni telos (grčka riječ za "svrhu") - cilj međusobnog razumijevanja i da ljudska bića posjeduju komunikacijsku kompetenciju za postizanje takvog razumijevanja.