Tijekom rata za neovisnost Angole, tri suparnička nacionalistička pokreta bila su ozbiljno opterećena političkim i vojnim frakcionaštvom, kao i nesposobnošću da ujedine gerilske napore protiv Portugalaca. Između 1961. i 1975. MPLA, UNITA i FNLA natjecali su se za utjecaj na stanovništvo Angole i međunarodnu zajednicu. Sovjetski Savez i Kuba postali su posebno naklonjeni MPLA-i i opskrbljivali su tu stranku oružjem, municijom, financiranjem i obukom. Također su podržali militante UNITA dok nije postalo jasno da se potonji nepomirljivo sukobljavaju s MPLA-om.
Propast portugalske koncepcije Estado Novo (Nova Država) nakon revolucije karanfila 1974. godine obustavilo je sve portugalske vojne aktivnosti u Africi i posredovanje o prekidu vatre do pregovora o neovisnosti Angole. Ohrabreni iz organizacije afričkog jedinstva, Holden Roberto, Jonas Savimbi i predsjedavajući MPLA-a Agostinho Neto sastali su se u Mombasi početkom siječnja 1975. i dogovorili se o formiranju koalicijske vlade. To je ratificirano Alvorskim sporazumom kasnije tog mjeseca, koji je zahtijevao opće izbore i odredio datum neovisnosti zemlje za 11. studeni 1975. Sve tri frakcije su, međutim, nastavile kršiti primirje iskorištavajući postupno povlačenje Portugala kako bi preuzele različite strateške položaje, stekle više oružja i povećale svoje vojne snage.
Uz prešutnu američku i zairsku potporu, FNLA je započela koncentraciju velikog broja vojnika u sjevernoj Angoli u pokušaju da stekne vojnu nadmoć. U međuvremenu, MPLA je započela s osiguravanjem kontrole nad Luandom, glavnim i najvećim gradom. Sporadično nasilje izbilo je u Luandi tijekom sljedećih nekoliko mjeseci nakon što je FNLA napala MPLA-ove snage u ožujku 1975. Borbe su se pojačale uličnim sukobima u travnju i svibnju, a UNITA se uključila nakon što je u lipnju preko 200 stotina njenih pripadnika masakrirano od strane kontingenta MPLA.
U kolovozu 1975. MPLA je zatražila izravnu pomoć Sovjetskog Saveza u obliku kopnenih trupa. Sovjeti su to odbili, nudeći da pošalju savjetnike, ali ne i trupe; međutim, Kuba je krajem rujna otpremila gotovo pet stotina vojnika u Angolu, zajedno sa sofisticiranim oružjem i zalihama. Uporno nagomilavanje kubanske i sovjetske vojne pomoći omogućilo je MPLA-u da otjera svoje protivnike iz Luande i odbije intervenciju zairskih i južnoafričkih trupa, koje su se rasporedile u zakašnjelom pokušaju pomoći FNLA-i i UNITA-i. Na kraju je FNLA bila uglavnom uništena, iako je UNITA uspjela povući svoje civilne dužnosnike i miliciju iz Luande i potražiti utočište u južnim provincijama. Odatle je Savimbi nastavio odlučno pobunjenički pohod protiv MPLA-e.
Između 1975. i 1991., MPLA je provodio ekonomski i politički sustav temeljen na načelima znanstvenog socijalizma, koji je uključivao središnje planiranje i marksističko-lenjinističku jednostranačku državu. Krenuo je u ambiciozni program nacionalizacije, a domaći je privatni sektor u osnovi ukinuo. Poduzeća u privatnom vlasništvu nacionalizirana su i spojena u jedan kišobran državnih poduzeća poznatih kao Unidades Economas Estatais (UEE). Angola je doživjela značajan stupanj moderne industrijalizacije. Međutim, korupcija se povećala i javni su resursi ili bili neučinkovito raspoređeni ili su ih službenici jednostavno pronevjerili radi osobnog bogaćenja. Vladajuća stranka preživjela je i pokušaj državnog udara komunističke maoističke organizacije Angole 1977. godine.
MPLA je napustio svoju bivšu marksističku ideologiju na trećem kongresu stranke 1990. godine i proglasio socijaldemokraciju svojom novom platformom. Angola je nakon toga postala član Međunarodnog monetarnog fonda; ograničenja tržišne ekonomije također su smanjena u pokušaju privlačenja stranih ulaganja. Do svibnja 1991. postignut je mirovni sporazum s UNITA-om, Bicesse sporazumom, kojim su zakazani novi opći izbori za rujan 1992. Kad je MPLA osigurala veliku izbornu pobjedu, UNITA se usprotivila rezultatima izbora i vratila se u sukob s vladom.