Bitka kod Bliske (danas Blizna u zaleđu Trogira, Zagora, Hrvatska) je bitka u kojoj je godine 1322. vojska koalicije hrvatskih knezova i dalmatinskih gradova pod zapovjedništvom slavonskog bana Ivana Babonića porazila snage hrvatsko-dalmatinskog bana Mladena II. Šubića Bribirskog i njegovih saveznika. U biti, radi se o završetku dinastičkih borbi u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu.
Na jednoj strani u bitci bio je ban Mladen II sa svojim saveznicima, među kojima je bio i njegov mlađi brat Juraj II., a na drugoj se strani nalazila vojska široke koalicije kojom je zapovijedao Ivan Babonić. O detaljima samog tijeka bitke nema dostupnih podataka, ali se zna da su Mladenove snage bitku izgubile. On i njegov brat Juraj uspjeli su se spasiti i privremeno skloniti u Jurjevu tvrđavu u Klisu.
Nedugo poslije bitke u južnu je Hrvatsku sa svojom vojskom stigao sam hrvatsko-ugarski kralj Karlo Robert Anžuvinski, kako bi pokušao smiriti prilike. Pobjednicima bitke kod Blizne je na saboru u Kninskoj tvrđavi dana 8. listopada 1322. podijelio, odnosno potvrdio, posjede i povlastice, a poraženog Mladena Šubića je zarobio i odveo sa sobom u Ugarsku. Tamo je ovaj proveo na kraljevom dvoru dvadesetak godina, sve do svoje smrti između 1341. i 1343.
Bitkom kod Bliske skršena je velika moć i utjecaj knezova Bribirskih. Ona je značila gubitak dijela posjeda koje su do tada imali, ali i gubitak nasljedne banske časti, jer je Ivan Babonić imenovan od kralja hrvatsko-dalmatinskim banom. Bosanskim banom postao je pak Stjepan II. Kotromanić. Posljedice pada moći Šubića bile su i jačanje drugih hrvatskih velikaša, prije svega knezova Blagajskih (Babonića), Nelipića i knezova Krčkih (kasnije Frankopana). Ipak, braća Mladena Šubića Juraj II., Pavao II., Grgur i Marko, te njihovi sinovi Mladen III., Pavao III., Božidar, Juraj III. (budući Juraj I. Zrinski) i Pribko opstali su i zadržali svoje stare posjede još tridesetak godina, da bi tek kralj Ljudevit I. Veliki, sin Karla Roberta, uspio zamjenom posjeda ili na drugi način djelomično ih raseliti.