Od 1390. godine Ladislav Napuljski (11. veljače 1377. – 6. kolovoza 1414.) polaže pravo i na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Marija Anžuvinska i njen muž, Žigmund Luksemburški, su isto tako polagali pravo na prijestolje. Uslijedila je duga borba za ugarsko-hrvatsko prijestolje.
U susjedstvu, u Bosni Tvrtka je naslijedio mladi mu brat Stjepan Dabiša, pa su i njega priznale svojim kraljem i Hrvatske i Dalmacije, ali kada je i Ladislav Napuljski počeo svojatati za se Hrvatsku i Dalmaciju, Dabiša je uvidio da ih neće moći uzdržati u svojoj vlasti, pa se prislonio sasvim uz Žigmunda Luksemburškog, kojemu đakovačkim ugovorom, negdje o polovini srpnja 1393. priznao pravo nasljedstva na bosansko prijestolje poslije svoje smrti, a Žigmund ga za to priznade zakonitim bosanskim kraljem. Po tom ugovoru nije Dabiša izgubio Hrvatske i Dalmacije, koje je odstupio Žigmundu tek u kolovozu 1394., a njihovo zauzeće povjerio je Žigmund novoimenovanom banu Nikoli Gorjanskomu, koji je i izvršio svoju zadaću već prije svrhe godine. Premda su tako Hrvatska i Dalmacija došle u vlast Žigmundovu, imali su još i po Hrvatskoj i po Dalmaciji svojih pristaša i Stjepan Dabiša i Ladislav Napuljski, sto je češće prouzrokovalo nerede.
Nakon što je broj Ladislavovih pristaša naglo porastao poslije nesređenih prilika u Ugarskom Kraljevstvu, Ladislav je ustao protiv Žigmunda da bi preuzeo zemlje koje su mu kao izabranomu ugarskom kralju pripadale. On je uputio mornaricu pod maršalom Sicilije i vrhovnim kapetanom napuljske mornarice Alojzijem Aldemariscom kako bi prisilio dalmatinske gradove da priznaju njegovu vlast. Aldemarisco je uspio da, osim Dubrovnika, svi gradovi pristanu uz Ladislava, koji se na poziv svečanog zadarskog poslanstva iskrcao u Zadru, gdje ga je 5. kolovoza 1403. godine u katedrali Sv. Stošije u prisutnosti vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj.
Već početkom studenog 1403. Ladislav je napustio Zadar, ali ne kako bi pošao u Ugarsku, nego da se vrati u Napulj. Za svoga namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji postavio je vojvodu Hrvoja. Ali kad je Ladislav napustio Dalmaciju, rasplamsale su se borbe između njegovih i pristaša kralja Žigmunda. Na Žigmundovu stranu su prešli čak i mnogi Ladislavovi privrženici, a među njima i Kanižaj, koji ga je okrunio. Žigmundova pobjeda kod Dobora (1408) je označila krah Ladislavove politike jer su na Žigmundovu stranu prešli Ladislavove pristalice, među kojima je bio i herceg Hrvoje. Tako je već 1408. cijela Hrvatska priznala Žigmundovu vlast, a početkom 1409. to su učinili i dalmatinski gradovi, osim Zadra. Uvidjevši da se neće moći održati u Hrvatskoj i Ugarskoj, do čijih mu interesa više ni nije bilo stalo, Ladislav je za 100 000 dukata prodao Veneciji 9. srpnja 1409. godine Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju. Posljedice toga kupoprodajnog ugovora bile su porazne za Zadar i ostale primorske gradove.
Na slici: Ladislav Napuljski