Enrico Fermi (29. rujna 1901. – 28. studenog 1954.) bio je talijanski i kasnije naturalizirani američki fizičar, poznat po tome što je stvorio prvi nuklearni reaktor na svijetu, Chicago Pile-1, i član Projekta Manhattan. Nazivan je "arhitekt nuklearnog doba" i "arhitekt atomske bombe". Bio je jedan od rijetkih fizičara koji se istaknuo i u teorijskoj fizici i u eksperimentalnoj fizici.
Fermi je 1938. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku za svoj rad na induciranoj radioaktivnosti neutronskim bombardiranjem i za otkriće transuranijevih elemenata. Fermi je sa svojim kolegama prijavio nekoliko patenata vezanih uz korištenje nuklearne energije, a sve je preuzela američka vlada. Dao je značajan doprinos razvoju statističke mehanike, kvantne teorije te nuklearne fizike i fizike čestica.
Fermijev prvi veliki doprinos uključio je područje statističke mehanike. Nakon što je Wolfgang Pauli formulirao svoje načelo isključenja 1925., Fermi je slijedio rad u kojem je primijenio načelo na idealni plin, koristeći statističku formulaciju koja je danas poznata kao Fermi-Diracova statistika. Danas se čestice koje se pokoravaju principu isključenja nazivaju "fermionima". Pauli je kasnije pretpostavio postojanje nenabijene nevidljive čestice koja se emitira zajedno s elektronom tijekom beta raspada, kako bi se zadovoljio zakon održanja energije. Fermi je preuzeo ovu ideju, razvijajući model koji uključuje pretpostavljenu česticu, koju je nazvao "neutrino". Njegova teorija, kasnije nazvana Fermijeva interakcija, a danas nazvana slabom interakcijom, opisala je jednu od četiri temeljne interakcije u prirodi. Kroz pokuse induciranja radioaktivnosti s nedavno otkrivenim neutronom, Fermi je otkrio da atomske jezgre lakše hvataju spore neutrone nego brze, te je razvio Fermijevu jednadžbu starosti kako bi to opisao. Nakon bombardiranja torija i urana sporim neutronima, zaključio je da je stvorio nove elemente. Iako je za ovo otkriće dobio Nobelovu nagradu, kasnije se otkrilo da su novi elementi proizvodi nuklearne fisije.
Fermi je napustio Italiju 1938. kako bi izbjegao nove talijanske rasne zakone koji su utjecali na njegovu suprugu Židovku, Lauru Capon. Emigrirao je u Sjedinjene Države, gdje je tijekom Drugog svjetskog rata radio na projektu Manhattan. Fermi je vodio tim na Sveučilištu u Chicagu koji je projektirao i izgradio Chicago Pile-1, koji je postao kritičan 2. prosinca 1942., demonstrirajući prvu samoodrživu nuklearnu lančanu reakciju koju su stvorili ljudi. Bio je na raspolaganju kada je grafitni reaktor X-10 u Oak Ridgeu, Tennessee, bio kritičan 1943., i kada je reaktor B na lokaciji Hanford to učinio sljedeće godine. U Los Alamosu je vodio odjel F, čiji je dio radio na termonuklearnoj "Super" bombi Edwarda Tellera. Bio je prisutan na testu Trinity 16. srpnja 1945., gdje je upotrijebio svoju Fermijevu metodu za procjenu snage bombe.
Nakon rata, Fermi je služio pod J. Robertom Oppenheimerom u Glavnom savjetodavnom odboru, koji je savjetovao Komisiju za atomsku energiju o nuklearnim pitanjima. Nakon detonacije prve sovjetske fisijske bombe u kolovozu 1949., oštro se protivio razvoju hidrogenske bombe iz moralnih i tehničkih razloga. Bio je među znanstvenicima koji su svjedočili u Oppenheimerovu korist na saslušanju 1954. koje je rezultiralo uskraćivanjem Oppenheimerove sigurnosne dozvole.
Fermi je obavio važan rad u fizici čestica, posebno u vezi s pionima i mionima, i spekulirao je da su kozmičke zrake nastale kada je materijal ubrzan magnetskim poljima u međuzvjezdanom prostoru. Mnoge nagrade, koncepti i institucije nazvane su po Fermiju, uključujući nagradu Enrico Fermi, Institut Enrico Fermi, Fermijev nacionalni akceleratorski laboratorij (Fermilab), Fermijev svemirski teleskop gama zraka, Fermijev paradoks i sintetički element fermij, što ga čini jednim od 16 znanstvenika po kojima su nazvani elementi.
Na slici: Fermi u doba dok je radio u Los Alamosu