Negdje oko 1060. godine, kako to piše Toma Arhiđakon u svom djelu Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa, u hrvatske kraljeve došao je svećenik došljak po imenu Ulfo ili Vulf. Toma piše da je na licu imao izraz pobožnosti, a u srcu skrivao otrov lažljivosti.
Prvi dio
Svima koji su ga htjeli slušati, Vulf je prema Tomi govorio ove riječi: „Znajte da je moj gospodar vrhovni svećenik bio veoma ožalošćen kada je čuo da su vaše crkve zatvorene i da je vašim svećenicima zabranjeno bogoslužje. Upravite mojem gospodaru izaslanstvo svjesni da ćete moći postići što god budete htjeli”. Došljak je narodu i svećenstvu u Hrvatskoj govorio da bi se trebali vratiti na bogoslužje na narodnom jeziku, da svećenici mogu imati brade i ženiti se. Sve je to bilo u suprotnosti s onim što su htjele reformske pape u Rimu.
Vulf je u Rim poveo Cedadu kako bi od protupape Honorija II. dobio oznake biskupske časti. Ali, i protupapa Honorije II. i reformski papa Aleksandar II. nisu htjeli da se crkva u Hrvatskoj i Dalmaciji vrati na staro. To Cedadu i Vulfa nije smetalo. Cededa se proglasio za krčkog biskupa i nastavio se pridržavati starih običaja. Papa nije namjeravao dopustiti takvo prkošenje odlukama crkvenih sabora. I, ako je vjerovati Tomi Arhiđakonu, odlučio je kazniti i Cedadu i Vulfa.
Čim je glas o tim bezbožnim djelima došao do ušiju vrhovnoga svećenika, obuzela ga je velika tuga i bez oklijevanja je žurno poslao nekog svog izaslanika kardinala Ivana da iskorijeni žar zločinačke shizme. I tako, kad je kardinal došao u te krajeve, zapovjedio je da se sakupi mnoštvo naroda i klera, oštro je izgrdio lažnoga biskupa zbog tako neodgovorna nedjela i objavio svima da mu vrhovni svećenik nije odobrio obavljanje nikakve svete službe. Zbog toga je Cededu i njegove sljedbenike nožem vječnog prokletstva odsjekao iz zajednice vjernika. Zapovjedio je zatim da se Ulfo, koji je smislio i začeo takvo zlodjelo, odvede sve do Splita. Tamo je sazvao sinodu i tog je pokvarenog svećenika lišio svakoga crkvenog reda i dao da ga se išiba, da mu se obrije glava, na čelo stavi užareni žig, i da ga se, prema papinoj zapovijedi, baci u doživotnu tamnicu.
Drugi dio
Negdje oko 1015. na jug Italije došlo je oko 40 normanskih hodočasnika kako bi posjetili svetište arhanđela Mihaela na Monte Garganu. Nisu to bili uobičajeni hodočasnici. Bili su to najbolji ratnici Europe, potomci Vikinga koji su se nastanili u Normandiji.
Prema normanskom pravu samo je najstariji sin mogao naslijediti imanje svog oca, tako se ono nije komadalo. Kako su normanske obitelji imale puno muške djece, pred ostalima je bio izbor da odu ili u svećenike ili u vitezove. Normani su rijetko išli za svećenike i Normandija je bila puna mladih i najboljih ratnika Europe. Na jugu Italije sukobljavali su se plemići, Bizant, papinstvo, njemački kraljevi i carevi Svetog rimskog carstva. Takva je sredina bila idealna za te ratnike.
Prvo su Normani iznajmljivali svoje usluge, a onda su počeli ratovati za svoj račun i polako širiti svoju vlast po jugu Italije i na Siciliji. Među normanskim ratnicima koji su došli na jug Italije bio je i Petar. On je za sebe na jugu Italije izborio Trani, a njegov brat Valter dobio je Cividate. Na kraju su braća dobila tri važna posjeda-Lesinu, koju je držao Valter, a nakon njegov smrti njegov sin Petar, Andriu, koju su držali potomci Petra te Molfettu koju je ženidbom dobio mlađi Valterov sin Amiko II. S tim Amikom počinje izravni utjecaj Normana na hrvatsku povijest.
Negdje oko 1075. Amiko se odlučio na pohod na istočnu obalu Jadrana. Posljedice tog napada ovako se opisuju u ispravi papinskog legata Gerarda: „U godini 1075. od utjelovljenja gospodina našeg Isusa Krista, mjeseca studenog, u ono vrijeme kada je grof Amiko zarobio kralja Hrvatske, ja sam Girard, poslanik svete rimske stolice i božjom milošću nadbiskup sipontinske stolice, pozvan od gospodina pape Grgura u te krajeve, sazvao sveti crkveni sabor u grad Split“. Gerard ne spominje kojeg je to hrvatskog kralja zarobio Amiko, ali pretpostavlja se da je to bio Petar Krešimir IV.
To je pokrenulo niz događaja koji će dovesti do toga da jedan pretendent na prijestolje ode u samostan, a drugi položi prisegu izravno papi Grguru VII. Nakon smrti kralja koji je postao papin vazal pokrenut će se niz događaja koji će dovesti do kraja samostalnog hrvatskog kraljevstva.
Treći dio
Godine 1075. Dmitar ili Demetrije Zvonimir okrunjen je za kralja Hrvatske i Dalmacije. Okrunio ga je Gebizon, izaslanik pape Grgura VII. Zvonimir je iz Rima dobio krunu, mač, žezlo i zastavu. Stare oznake kraljevske vlasti, koje su hrvatski vladari dobili iz Carigrada, više nisu imale značenje i Zvonimir ih je pohranio u riznici samostana u Vrani, a onda je taj samostan predao papi. Papa Grgur VII., čvrsti zagovornik vrhovne vlasti papa, imao je cijenu za krunu.
U izvoru o krunidbi Zvonimira piše: „Ovo vazalstvo učvršćujem zakletvom: ja, ponavljam, Demetrije koji se zovem i Zvonimir, po milosti Božjoj i darom apostolske stolice kralj, bit ću od ovog časa unaprijed vazal svetog Petra i svog gospodara pape Grgura i njegovih zakonito odabranih nasljednika“. U komentarima na izvore za hrvatsku povijest do 1526. Nada Klaić piše da je Zvonimir za neznatne materijalne žrtve dobio iz Rima krunu i priznat je i vladarom u Dalmaciji. Stupanje pod okrilje moćnog reformskog Grgura VII. bio je prema Nadi Klaić potez sračunat da se dobije međunarodno priznanje. Biti papin vazal imalo je još neke prednosti. Zvonimir je za svog neprijatelja imao kneza Vacelina, brata markgrofa Ulrika koji je okupirao dio Dalmacije i proglasio Dalmatinsku marku. Papa je Vacelinu uputio ovo pismo: „Grgur biskup, sluga slugu Božjih, plemenitom vitezu Vacelinu šalje pozdrav i apostolski blagoslov. Znaj da se mi veoma čudimo tvojemu razboru što ti-koji si već odavno obećao vjernost svetom Petru i nama-sada pokušavaš napasti na onoga kojega je apostolska vlast postavila za kralja u Dalmaciji“. Ako ovo Vacelinu nije bilo dovoljno, Grgur VII. završio je to pismo prijetnjom da će on, ako se Vacelin nastavi tvrdokorno protiviti papinom nalogu, trgnuti mač svetog Petra i kazniti drskost Vacelina i svih onih koji mu budu pomagali. To je bila prijetnja ekskomunikacijom kojom je Grgur VII. natjerao kralja Henrika IV. da se pred njim ponizi u Canossi. Ali, godine 1089. Zvonimir je umro, a da nije imao muškog nasljednika. Kandidata za upražnjeno prijestolje nije manjkalo. Kako je nakon smrti Grgura VII. počela borba za to tko će biti papa, u borbu za hrvatsku krunu upleo se i vladar susjedne kraljevine. Na kraju, svi će ti događaji dovesti do kraja samostalnog hrvatskog kraljevstva.