Islamski vjerski reformator Muhammad ibn Abd al-Wahhab udružio je oko 1750. godine snage s vladarom mjesta Diriyah u središnjoj Arabiji, Muhammadom ibn Saudom, čiji su nasljednici do početka 19. stoljeća s potporom širokih slojeva oduševljenih novim vjerskim vođom osvojili većinu Arapskog poluotoka. Veza dinastije Saud s vehabijskom interpretacijom islama ostat će jedno od ključnih obilježja kraljevine Saudijske Arabije i u budućnosti.
Nova arapska sila pobudila je reakciju svojih moćnih susjeda, Osmanskog Carstva i njegovog saveznika Egipta koji su 1818. uništili prvu saudijsku državu. Ubrzo je uslijedila obnova, ali druga država podlegla je unutarnjim sukobima i ratovima sa susjedima 1891. godine.
Treću, modernu Saudijsku Arabiju osnovao je Abdul Aziz Al-Saud, poznat kao Ibn Saud, koji je 1902. započeo okupljati tradicionalne obiteljske zemlje kombinacijom oružanih sukoba i vješte diplomacije. Ujedinjeno Kraljevstvo, tada najznačajnija sila na Bliskom istoku, priznalo je neovisnost Saudove kraljevine 1927., a 1932. Hidžaz i Nedžd (središnji dio Arapskog poluotoka) i formalno su ujedinjeni u Kraljevinu Saudijsku Arabiju.
Početak iskorištavanja nafte nakon drugog svjetskog rata preobrazio je nekad zaostalu nomadsku zemlju omogućivši izgradnju infrastrukture i državu blagostanja po europskom modelu. Na međunarodnom planu Saudijska Arabija balansira između dobrih odnosa s zapadnim državama i odanosti zajedničkim arapskim ciljevima. Saudijsko društvo još je uvelike konzervativno i značajan utjecaj imaju islamske vjerske vođe (uleme).