1920-ih godina Brazil se izmučio s nekoliko civilnih i vojnih pobuna koje su postepeno do te mjere potkopale režim da je 1930. poraženom predsjedničkom kandidatu Getúliu Vargasu bilo moguće državnim udarom preuzeti vlast. Vargas, koji je u svjetlu tada nedavnog vojnog pokreta mladih oficira vlast trebao preuzeti samo privremeno radi provođenja demokratskih reformi, raspustio je kongres, ukinuo ustav, te je vladao izvanrednim ovlastima, dok je guvernere država zamijenio svojim pristašama.
Sa savezničkom pobjedom 1945. i krajem nacističko-fašističkih režima u Europi, Vargasova je pozicija postala neodrživa te je ubrzo bio svrgnut u vojnim udarom. Ponovo je uspostavljena demokracija i general Eurico Gaspar Dutra izabran je 1946. za predsjednika. Vargas se, demokratski izabran, na vlast vratio 1951., ali nije bio sposoban vladati demokratski, niti se nositi s aktivnom opozicijom, te je 1954. izvršio samoubojstvo.
Juscelino Kubitschek postao je predsjednik 1956., te je zauzeo pomirljivi stav prema političkoj opoziciji koji mu je omogućio da vlada bez većih kriza. Ekonomija i industrijski sektor znatno su porasli, ali najveće je postignuće bila izgradnja novog glavnog grada Brasílije, inaugurirane 1960. Njegov nasljednik bio je Jânio Quadros, koji je ostavku podnio 1961., manje od godinu dana po preuzimanju dužnosti. Njegov potpredsjednik João Goulart, preuzeo je vlast ali je izazvao snažni politički otpor te je zbačen travnja 1964., državnim udarom koji je rezultirao vojnim režimom.
To je trebao biti samo prelazni režim ali postupno je evolvirao u potpunu diktaturu s proglašenjem petog institucionalnog zakona 1968. General Ernesto Geisel postao je predsjednik 1974., te je započeo svoj projekt redemokratizacije procesom za kojeg je rekao da će biti "spor, postepen i siguran."
Puna civilna vlast uspostavljena je 1985. kada je predsjednik postao José Sarney, ali pri kraju svog mandata postao je izuzetno nepopularan radi neobuzdane ekonomske krize i neobično visoke inflacije. Sarneyeva neuspješna vladavina omogućila je 1989. izbor skoro nepoznatog Fernanda Collora, koji je 1992. smijenjen od strane Nacionalnog kongresa. Collora je naslijedio njegov potpredsjenik Itamar Franco, koji je Fernanda Henriquea Cardosa imenovao ministrom financija.
Cardoso je izradio vrlo uspješni Plano Real ("kraljevski" ili "realni" plan) koji je brazilskoj ekonomiji donio stabilnost, te je izabran za predsjednika 1994. i ponovo 1998. Mirni prijenos vlasti na Luiza Inácia Lulu da Silvu, izabranog 2002. i ponovo 2006., označio je konačno ostvarenje dugoočekivane brazilske političke stabilnosti. Za vrijeme mandata Inácia Lule, Brazil je postao jedna od novih svjetskih ekonomskih sila i najbrže rastućih gospodarstava. Godine 2011., vlast je preuzela aktualna predsjednica Dilma Rousseff.