Papinska država, službeno Država Crkve, bio je niz teritorija na talijanskom poluotoku pod izravnom suverenom vlašću pape od 756. do 1870. godine. Bile su među glavnim državama Italije od 8. stoljeća do ujedinjenja Italije, između 1859. i 1870. godine.
Država ima svoje podrijetlo u usponu kršćanstva diljem Italije, a s njim i rastućeg utjecaja kršćanske crkve. Do sredine 8. stoljeća, s padom Bizantskog Carstva u Italiji, papinstvo je postalo efektivno suvereno. Nekoliko kršćanskih vladara, uključujući franačke kraljeve Karla Velikog i Pipina Kratkog, dalje su darovali zemlje kojima bi upravljala Crkva. Tijekom renesanse papin se teritorij jako proširio i papa je postao jedan od najvažnijih svjetovnih vladara Italije kao i poglavar Crkve. U svom zenitu, Papinska Država pokrivala je većinu modernih talijanskih regija Lazio (koji uključuje Rim), Marche, Umbriju i Romagnu, te dijelove Emilije. Ti posjedi smatrani su očitovanjem svjetovne moći pape, nasuprot njegovom crkvenom primatu.
Do 1861., veći dio teritorija Papinske države bio je osvojen od strane Kraljevine Italije. Samo je Lazio, uključujući Rim, ostao pod papinom vremenskom kontrolom. Godine 1870. papa je izgubio Lazio i Rim i nije imao nikakvog fizičkog teritorija, osim dijela grada Rima, koji nova talijanska država nije vojno okupirala, unatoč aneksiji Lazija. Godine 1929. talijanski fašistički vođa Benito Mussolini, šef talijanske vlade, okončao je problem "Zatočenika u Vatikanu" koji je uključivao ujedinjenu Italiju i Svetu Stolicu pregovorima o Lateranskom sporazumu, koji su potpisale dvije strane. Ovaj ugovor priznao je suverenitet Svete Stolice nad novostvorenim međunarodnim teritorijalnim entitetom, gradom-državom unutar Rima ograničenim na simbolički teritorij koji je postao poznat kao Vatikan.