Peti križarski rat (1217.-1221.) bila je kampanja zapadnih Europljana kako bi ponovno osvojili Jeruzalem i ostatak Svete zemlje osvajanjem Egipta, kojim je upravljao moćni Ayyubidski sultanat, na čelu s al-Adilom, Saladinovim bratom.
akon neuspjeha Četvrtog križarskog rata, Inocent III ponovno je pozvao na križarski rat, te je počeo organizirati križarske vojske na čelu s Andrijom II od Ugarske i Leopoldom VI od Austrije, kojem će se uskoro pridružiti Ivan od Brienne. Početni pohod krajem 1217. godine u Siriji bio je neuvjerljiv i Andrew je otišao. Njemačka vojska predvođena svećenikom Oliverom iz Paderborna i mješovita vojska nizozemskih, flamanskih i frizijskih vojnika na čelu s Williamom I. Nizozemskim pridružila se križarskom ratu u Acreu, s ciljem da prvo osvoji Egipat, koji se smatra ključem Jeruzalema. Tamo je kardinal Pelagius Galvani stigao kao papin legat i de facto vođa križarskog rata, uz podršku Ivana od Brienne i gospodara templara, bolničarki i teutonskih vitezova. Car Svetog Rima Fridrik II., Koji je ponio križ 1215., nije sudjelovao kako je obećano.
Nakon uspješne opsade Damiette 1218–1219, križari su dvije godine zauzeli luku. Al-Kamil, sada egipatski sultan, ponudio je atraktivne mirovne uvjete, uključujući vraćanje Jeruzalema pod kršćansku vlast. Sulatana je Pelagije nekoliko puta ukorio, a križari su u srpnju 1221. krenuli prema jugu prema Kairu. Na putu su napali uporište al-Kamil u bitci kod Mansuraha, ali su poraženi, prisiljeni na predaju. Uvjeti predaje uključivali su povlačenje iz Damiette-potpuno napuštanje Egipta-i osmogodišnje primirje. Peti križarski rat završio je u rujnu 1221. godine, križarskim porazom u ratu koji nije ništa postigao.