Revolucija karanfila od 25. travnja 1974., zapravo beskrvni ljevičarski vojni udar, uspostavila je "Treću Republiku" i provela široke demokratske reforme. Prva republika trajala je od 1910. do 1926. Druga republika (pod imenima Nacionalna Diktatura i kasnije Estado Novo – Nova Država) trajala je od državnog udara 28. 5. 1926. do Revolucije karanfila 25. 4. 1974.
Processo Revolucionário Em Curso (Tekući revolucionarni proces) bilo je burno razdoblje portugalske tranzicije prema demokraciji. Započelo je neuspjelim desničarskim državnim udarom 11. ožujka 1975., a završilo neuspjelim ljevičarskim državnim udarom 25. studenoga 1975. To je razdoblje obilježeno političkim previranjima, nasiljem i nestabilnošću, i nacionalizacijom raznih industrija. Portugal je bio polariziran između konzervativnog sjevera, sa svojim brojnim neovisnim malim poljoprivrednicima, i radikalnog juga, gdje su komunisti pomogli seljacima da preuzmu kontrolu nad velikim posjedima. Konačno, na parlamentarnim izborima 1976., Socijalistička stranka je bila prva na izborima, a njen vođa Mário Soares formirao je prvu portugalsku demokratski izabranu vladu u gotovo pola stoljeća.
Socijaldemokratska stranka i njezini saveznici desnog centra pod premijerom Aníbalom Cavacom Silvom preuzeli su kontrolu nad parlamentom 1987. i 1991. dok su Socijalistička stranka i njezini saveznici uspjeli na predsjedničkim izborima 1991. zadržati mjesto predsjednika za svog popularnog vođu Marija Soaresa.
Neovisnošću njegovih kolonija (osim Makaa) 1975.–1976., 560 godina staro Portugalsko Carstvo zapravo je završilo. Istovremeno je završilo i 15 godina ratovanja; mnogi su se Portugalci vratili iz kolonija (retornados) i sačinjavali značajan udio stanovništva: približno 580 000 od 9,8 milijuna građana Portugala 1981. godine. Ovo je otvorilo nove putove za budućnost zemlje baš kao što su se drugi zatvorili. Godine 1986. Portugal je ušao u Europsku ekonomsku zajednicu i napustio Europsko udruženje za slobodnu trgovinu koje su osnovali Portugal i njegovi partneri 1960. Zemlja se pridružila euru 1999. Portugalsko Carstvo završilo je de facto 1999. kada je Macau vraćen Kini , a de iure 2002. kada je Istočni Timor postao neovisan.
Prvih 10 godina Treće republike, u kontekstu prijelaza na demokraciju, bile su godine gospodarskih problema, tijekom kojih je Portugal dobio dva paketa spašavanja pod nadzorom MMF-a (od 1977. do 1979. i od 1983. do 1985.). Međutim, usprkos općoj krizi od 1973. do 1985., bilo je nekoliko godina vrlo visokog gospodarskog rasta i donesene su reforme koje su omogućile poboljšanje životnog standarda i razine razvoja, poput izgradnje pravog sustava socijalne sigurnosti, općeg zdravstvenog osiguranja obuhvat i nastavak procesa povećanja pristupa obrazovanju. Rast mnogih glavnih portugalskih izvoznih poduzeća te strukturni i kohezijski fondovi Europske unije bili su vodeće snage u novom razdoblju snažnog gospodarskog rasta i društveno-ekonomskog razvoja koji će potrajati (iako s kratkom krizom oko 1992.-1994.) do ranih 2000-ih. Godine 1991. BDP po stanovniku premašio je razinu iz 1973. (u odnosu na EEZ), a do 2000. dostigao je 70% prosjeka EU-12, što je ipak predstavljalo približavanje zapadnoeuropskom standardu života bez presedana u stoljećima prije.
Na slici: Most Vasco da Gama i Lisabonu, simbol modernog Portugala