Prvi križarski rat (1096. - 1099.) vodili su veliki francuski, flandrijski i normandijski velikaši, među kojima se ističu Godfrid Bouillonski i njegov brat Baldvin. Oni su na Istok krenuli u kolovozu 1096. godine preko Balkana i Bizanta, a već 1097. godine na vojnom pohodu preko Male Azije izborili su i prvu pobjedu osvojivši Niceju (lipanj 1097. godine), zatim pobjedivši u bitki kod Dorileja (srpanj 1097. godine), nakon čega su se domogli Edese i Antiohije (1098). 15. srpnja 1099. osvojili su Jeruzalem, opljačkali ga i počinili velik pokolj stanovništva.
Svećenik Rajmund Aguilers napisao je: "U Salomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu." Oko 40.000 muslimana, zajedno sa Židovima pobijeno je u ta dva dana, i tako je Jeruzalem "očišćen od nevjerničke ruke". Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon zauzimanja grada u bazilici Svetoga groba održana je misa zahvale. U njihovim rukama grad je ostao oko 100 godina. Budući da je cilj rata bio ostvaren mnogi su se križari vratili u svoje zemlje. Neki su, međutim, ostali i nastavili se probijati duž istočne sredozemne obale. Oni su na koncu osnovali i četiri križarske države: Jeruzalemsko Kraljevstvo, grofoviju Tripoli, kneževinu Antiohiju te grofoviju Edesu. Središte posljednje osnovane križarske države, Tripoli, križari su osvojili 1109. godine, nakon 6 godina opsade.