Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Centralne sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenoga 1918.
Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od 40.000.000 žrtava, uključujući približno 20.000.000 mrtvih vojnika i civila, pandemija španjolske gripe koje je uzrokovalo oko 50.000.000 – 100.000.000 žrtava i značajna razaranja država i gospodarstava, kao što se većina zemalja našlo u velikim gospodarskim krizama, a SAD je postala vodeća svjetska gospodarska sila. Smatra se prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera, stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918.
Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.
Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio.
Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno bojište odlikovalo se sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja. Ova su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km. Na Istočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i na moru te prvi put – i u zraku.
Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom 11. studenoga 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat, prinuđeno da plaća veliku odštetu (132 000 000 000 zlatnih maraka), izgubili su teritorij i svaki vojnik u Njemačkom Carstvu mogao je nositi samo pištolj kao naoružanje.
Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS (Mjesec dana prije, Kraljevina SHS je bila Država SHS, koja se ujedinjenjem Velike Srbije pretvroila u Kraljevinu). Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana je Liga naroda, međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova, održavanje mira u svijetu i rješavanju sporova između država diplomatskim putem.
Godina 1914.
Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Njemačka vojska provodeći izmijenjeni Schlieffenov plan, 1. i 2. kolovoza okupirala je neutralni Luksemburg, 3. kolovoza prodrla u Belgiju pa preko nje u Francusku. Borbe koje su slijedile otvorile su mogućnost Nijemcima da napadnu Pariz, pa su se Francuzi i u međuvremenu pristigli Britanci povukli na rijeku Marnu.
Savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitki na Marni od 5. do 9. rujna. S druge strane, saveznički pokušaj nastavka protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova, koja se protezala od kanala La Manchea do švicarske granice.
U studenom je propao obostrani pokušaj okruživanja u Flandriji. Nakon iscrpljujućih tromjesečnih borbi bojišnica je stabilizirana. Nijemci su zadržali gotovo čitavu Belgiju i dio Francuske. Bio je to kraj manevarskog rata i prelazak na rovovski način rata s ofenzivama ograničenih razmjera. Pobjeda je tražena i s novim bojnim sredstvima.
Na istočnom bojištu, operacije su počeli Rusi jer su Nijemci imali glavne snage na Zapadu. Rusi su u kolovozu 1914. napali Istočnu Prusku i Galiciju. Nakon početnih uspjeha u Pruskoj, Rusi su potkraj kolovoza potučeni kraj Tannenberga. Na galicijskom bojištu Rusi su uglavnom dominirali nad austrougarskom vojskom. Do kraja godine okružili su veliku utvrdu Przemyśl i osvojili Karpate. Bojišnica se stabilizirala na liniji od Njemena do Karpata.
Na jugu (Balkansko bojište), borbe su počele u kolovozu 1914. napadom austrougarskih snaga na Srbiju i Crnu Goru. Tada su snage Antante izvojevale prvu veću pobjedu u bitki na Ceru, kada je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz balkanskih ratova porazila austrougarske snage. U studenom su austrougarske snage prodrle u Srbiju, ali su u prosincu izbačene iz nje u srpskom protuudaru (Kolubarska bitka). Bojišnica je stabilizirana na Savi i Drini.
Na Dalekom istoku u rat je 23. kolovoza ušao Japan na strani Saveznika i preoteo neke njemačke posjede u Kini i na Tihome oceanu. Središnjim silama nije uspio plan riješiti rat u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Turske u rat na njihovoj strani, 29. listopada. Nakon toga Rusija se više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine vojske.
Godina 1915.
Od kraja siječnja do potkraj rujna na istočnoj bojišnici bile su aktivne obje zaraćene strane. U veljači, Nijemci su potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U svibnju je počela zajednička njemačko-austrougarska ofenziva u kojoj je probijena ruska crta kraj Gorlica u podnožju Karpata, što je dovelo do lančanog povlačenja ruskih snaga na cijeloj fronti.
Slijedilo je frontalno potiskivanje Rusa koje je trajalo do kraja rujna i početkom listopada, kada je crta stabilizirana. Bojišnica se stabilizirala na liniji Dnjestar–Riški zaljev. Rusi su izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Letonije i Bjelorusije. To je bio uspjeh Središnjih sila, koji će im omogućiti da napadnu Srbiju i odupru se Italiji.
Na zapadu, Nijemci su u travnju 1915. kod Ypresa prvi uporabili bojne otrove. Poslije će ta sredstva koristiti i Antanta. Do kraja 1915. nije bilo značajnih pomaka usprkos velikim borbama i golemim gubicima na objema stranama. Francuzi i Britanci bez većih rezultata poduzeli više ofenziva u Champagnei, Flandriji i Artoisu.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije, započete 25. travnja, koju su pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio turski Kemal-paša.
Dana 25. svibnja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni savez i objavila rat Austro-Ugarskoj. Tako je formirano Talijansko bojište. Napadi na austrougarsku crtu počeli su u lipnju i trajali su do kraja godine bez uspjeha. Cilj je bilo zauzimanje Trsta. Talijanska vojska se pokazala nesposobnom u 4 ofenzive probiti austrougarske položaje na rijeci Soči.
Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim napadnim operacijama. Ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila omogućio je pokretanje širokog napada na Srbiju. U listopadu 1915. njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru i u prosincu 1915. i siječnju 1916. ih okupirale. Srpska se vojska uz velike gubitke povukla preko Albanije na jadransku obalu, gdje su je prihvatili Saveznici, prebacili na otok Krf i nakon reorganizacije premjestili na Solunsko bojište. Nijemci su dotad bili istjerani iz Togoa i jugozapada Afrike, a u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su se vodile do kraja rata.
Godina 1916.
Načelnik njemačkoga glavnog stožera Erich von Falkenhayn smatrao je da Središnje sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ako iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadne fronte, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskoga ljudstva. U veljači je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavu Verdun. Nijemci su nastojali slomiti Francusku. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno gubili teritorij. Dana 31. svibnja, odigrala se kraj Jyllanda, najveća pomorska bitka u ratu, u kojoj je britanska flota natjerala njemačku na povlačenje.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu ofenzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan promašaj u kojemu je poginuo velik broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi značajna je i zbog korištenja tenkova, prvi put u povijesti.
Na kavkaskoj bojišnici, Rusi su od veljače do svibnja zauzeli Erzurum, Trabzon i Erzinkan.
Na istočnom bojištu, Rusi su u ožujku pokušali su ofenzivu, koja nije uspjela. Početkom lipnja slijedio prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu, koji je ugrozio austrougarsku crtu i zaprijetio njezinim potpunim slomom. Ruska ljetna ofenziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio Galicije s oko 400.000 zarobljenika.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom, dovlačenjem snaga s drugih bojišnica, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat. 28. kolovoza, Rumunjska je ušla u rat na stranu Saveznika i napala Ugarsku. Stoga su Nijemci težište rata bacili na Rumunjsku i zajedno s bugarskim i austrougarskim snagama osvojili Bukurešt i većinu Rumunjske.
Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske. Do kraja 1916. Talijani su vratili izgubljeno i osvojili Goricu. U kolovozu je došlo do prvih borbi na solunskoj bojišnici. Dana 18. listopada, srpska je vojska zauzela Kajmakčalan, a 9. prosinca Saveznici Bitolj.
Godina 1917.
Ruski planove za ofenzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu. Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove. Ofenziva je započela početkom srpnja probojem austrougarske crte i zaustavljena je intervencijom Nijemaca.
Uskoro je sredinom srpnja počela uspješna austro-njemačka ofenziva i Rusi su odbačeni duboko na Istok, što je olakšano izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji, zahvaljujući i zahtjevanju mira od sve većeg broja ruskoga stanovništva. Početkom prosinca potpisano je primirje između Središnjih sila i Rusije, što je slijedila i Rumunjska.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost časnicima. Na zapadu, 1917. inicijativa je bila uglavnom u rukama Francuza i Britanaca, koji su proveli nekoliko neuspjelih operacija. Najveću ofenzivu u ratu, poduzeli su Saveznici na Aisnei i u Champagnei (travanj–svibanj), ali ni ona nije dala gotovo nikakve rezultate, kao ni britanska ofenziva u Flandriji (lipanj–studeni). Posljednja je bila potkraj godine kraj Cambraia u kojoj su masovno korišteni tenkovi. U lipnju je na stranu Saveznika stala Grčka.
Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više od 10 milijuna tona savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Time je ubrzan ulazak SAD-a u rat na savezničkoj strani. Nakon potapanja sedam američkih trgovačkih brodova i objavljivanja Zimmermannova telegrama, u kojem je Njemačka nastojala nagovoriti Meksiko za napad na SAD, Amerika je ušla u rat 6. travnja. Izbacivanje Rusije i Rumunjske iz rata Nijemci su iskoristili da pojačaju snage na Zapadu i pokušaju postići rješenje prije masovnog dolaska američkih snaga.
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante, motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim podmorničkim njemačkim ratom čije su žrtve često bili američki brodovi. S druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti. Najveća novina bio je dolazak prvih američke snaga na ratište.
U rujnu 1917., Talijani su prešli na lijevu obalu Soče i ugrozili Ljubljanu. Zbog toga su početkom studenoga, austrougarske i njemačke snage krenule u ofenzivu i u bitki kraj Kobarida potpuno probile talijansku crtu i prodrle do rijeke Piave, na prilaze Veneciji, gdje su Talijani postavili obrambenu crtu. Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Središnje sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.
Godina 1918.
U veljači 1918. Nijemci su obnovili rat protiv Rusije, koja je u ožujku prisiljena na nepovoljan mir. Rusi su napustili Poljsku, Litvu, Letoniju i Estoniju, a Ukrajina i Finska postale su zasebne države. Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje sile počele su svoje efektive povlačiti s istočne na zapadnu bojišnicu kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga. Na zapadnu su bojišnicu stalno stizale američke postrojbe, a udarna je moć Središnjih sila sve više slabila zbog raspada Austro-Ugarske i općenite ratne istrošenosti njezina potencijala.
Od ožujka do srpnja 1918. Nijemci su u pet ofenziva (između Somme i Oise, u Flandriji, na Chemin des Dames, na Marni i u Champagnei) pokušali postići pobjedu, ali bez uspjeha. Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike, nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru bojišta.
Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je pridonosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočne fronte.
Od srpnja do rujna, trajala je saveznička protuofenziva. Ofenziva od 100 dana je polako, ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće nego i u unutrašnjost belgijskoga teritorija. Nijemci su primorani povući se na Siegfriedovu crtu. Savezničkim je snagama naglo porastao moral, pogotovo kada su među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
Sredinom 1918. na Solunskom bojištu, Središnje sile imale su na raspolaganju oko 600.000 vojnika, a Saveznici (Britanci, Francuzi, Talijani, Srbi i Grci) oko 620.000. Srpska vojska (oko 130.000 vojnika) i dvije francuske divizije izvršile su proboj fronte 15. rujna 1918. te nastavile napredovati prema Prilepu i Skoplju (zauzeto 29. rujna), a bojišnicaa se ubrzo raspala i u Albaniji i Traciji. Bugarska je kapitulirala 29. rujna. Nedugo zatim britanski proboj turskih linija u Siriji doveo je do kapitulacije Osmanskog Carstva (30. listopada).
Na talijanskom bojištu, austrougarski pokušaj proboja Piave u lipnju 1918. nije uspio. Nakon neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije toga, potkraj listopada Talijani su prešli u ofenzivu i kraj Vittorija Veneta 26. listopada probili austrougarsku crtu. Nakon toga, 3. studenoga, Austro-Ugarska je kapitulirala. Talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske vojske. Vojnici su odbili naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces, koji će u roku od nekoliko tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Istodobno sa savezničkim napadima, u Njemačkoj je u studenom izbila revolucija, proglašena je republika i 11. studenoga potpisana kapitulacija njemačke vojske. Time je završen Prvi svjetski rat.