Godine 2021. Europska unija uvezla je iz Ruske Federacije nafte u vrijednosti od 71 milijardu dolara, 48 milijardi dolara sirove nafte i 23 milijarde naftnih derivata. U toj godini Europska unija uvezla je iz Ruske Federacije i preko 150 milijardi kubnih metara prirodnog plina. Tek nakon invazije Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. Europska unija počela je smanjivati svoju ovisnost o ruskoj nafti i plinu. Povijest te ovisnosti seže u zadnju četvrtinu 19. stoljeća.
1813. Rusko carstvo zauzelo je područje današnjeg Azerbejdžana i mogla je početi eksploatacija nafte oko Bakua i drugdje na Kavkazu. Isprva se nafta vadila kao i u doba Marca Pola, ručno, sakupljanjem na izvoru. Kada su u 70-tim godinama 19. stoljeća braća Rudolf i Ludwig Nobel uložili novce u vađenje i preradu nafte, oko Bakua počelo je nicati na stotine naftnih bušotina. Godine 1883. kapitalom pariške bankarske kuće Rotschild sagrađena je željeznička pruga Baku-Batumi i nafta crpljena u Ruskom carstvu dobila je izlaz u svijet, prije svega u Europu.
5. travnja 1942. Adolf Hitler, nacistički Führer i Vrhovni zapovjednik Wehrmachta, objavio je direktivu koja je davala grubi nacrt i tijek operacije planirane protiv Sovjetskog Saveza u ljeto te godine. Na temelju direktive 41. njemačko vrhovno zapovjedništvo razradilo je plan operacije koja je dobila ime Blau, Plavo. Njezin cilj bio je zauzimanje naftnih polja na Kavkazu. Hitler je već jednom zbog te nafte i ukrajinskog prirodnog bogatstva mijenjao ratne ciljeve Njemačke. U ljeto 1941. oslabio je grupu armija Centar koja je nadirala prema Moskvi kako bi se zauzela Ukrajina i Rostov, grad koji se nazivalo vrata Kavkaza. U ljeto 1942. trebala je početi operacija u kojoj će se zauzeti Kavkaz i tako Sovjetskom Savezu oduzeti vitalni resurs bez kojeg nije moguće dalje voditi rat. S kavkaskom naftom nacistička Njemačka moga bi nastaviti rat do konačne pobjede.
Godine 1953. Enrico Mattei ujedinio je sve talijanske naftne i kemijske tvrtke u jednu i nazvao ju Ente Nazionale Idrocarburi, ENI. Matteijev cilj bio je da u Italiji stvori veliku tvrtku u kojoj će biti objedinjene rafinerije, naftovodi i plinovodi, kemijske tvornice, crpke za gorivo. Matteiju je za ostvarenje tog cilja trebala jedna važna stvar: dotok nafte koji će biti nezavisan od moćnih američkih i britanskih naftnih tvrtki, on je te tvrtke pogrdno nazvao „sedam sestara“. Mattei se prvo obratio Iranu, ali tamo je glavnu riječ imala britanska tvrtka tada znana kao Anglo-iranian, danas kao British Petroleum. Onda se Mattei okrenuo prema Sovjetskom Savezu koji je imao goleme količine jeftine nafte. Njegov plan bio je da se naftovodom sovjetska nafta dovede do Italije. Sovjetski Savez trebao je osigurati naftu, Italija cijevi i kompresore za naftovod. 27. listopada 1962. zrakoplov koji je prevozio Enrica Matteija srušio se nadomak piste aerodroma u Milanu. Zašto je došlo do nesreće ne zna se ni danas. Od posla nije bilo ništa.
Sljedeći pokušaj sklapanja posla sa Sovjetskim Savezom dogodio se 1967. Tada se nije pregovaralo o sovjetskoj nafti, nego o plinu i za njega je bila zainteresirana austrijska državna tvrtka OMV. U kasno ljeto 1967. u dvorcu Harnstein Bergdorf, nekadašnjoj lovačkoj kući Habsburga, sastali su se predstavnici OMV-a i austrijskih i njemačkih proizvođača čelika sa sovjetska delegacija koja je imala 11 članova. Te dvije brojne delegacije pregovarale su dva tjedna. Rezultat tih pregovora Thane Gustaffon, profesor političkih znanosti na sveučilištu Georgetown u Washingtonu, naziva početkom plinskog mosta između zapadne Europe i Sovjetskog Saveza. Dvije godine nakon pregovora Sovjetski Savez prvi je put počeo izvoziti naftu na zapad Europe. Vrlo brzo nakon toga zapad Europe postao je ovisan o sovjetskom plinu.