Većina saveznika Rusije na Bliskom istoku imala je teške trenutke u razdoblju nakon Hladnog rata. Na primjer, Libija je izgubila ekonomsku pomoć Sovjeta i pokušala je prihvatiti gospodarstvo orijentirano na privatni sektor, ali nije uspjela zbog invazije SAD-a i NATO-a 2011. koja ju je dovela u rasulo (Harrison, 2018). Takvi su događaji uslijedili nakon Arapskog proljeća 2010. godine, koje je potaknulo promjenu režima u regiji. Nije slučajno da su većina država koje je zahvatio ovaj val bile savezničke države Rusije.
Ovaj fenomen bio je dodatno vidljiv u Jemenu i Siriji. Jemen, koji je bio podijeljen na Sjeverni i Južni s različitim vođama, ujedinjen je 1990. SSSR je podržavao Jug, ali nakon ujedinjenja Sovjeti su povukli svoju potporu, čime je Južni Jemen izgubio svoj socijalistički identitet. Sirija je, s druge strane, svjedočila gospodarskoj tranziciji iz javnog u privatni sektor otkako je izgubila sovjetsku gospodarsku pomoć. Takva transformacija doprinijela je ekonomskoj katastrofi zemlje, gurnuvši je u građanski rat 2011. (Harrison, 2018).
Čak i nakon završetka Hladnog rata, uspon paravojnih skupina poput Hezbollaha u Libanonu i Hamasa u Palestini pojačao je napetost između SAD-a i Rusije u regiji. Na primjer, skupina Hamas dobila je poziv i podršku ruskog predsjednika Putina 2006. godine, nakon parlamentarnih izbora u Palestini. Time je Washingtonu poslana jasna poruka o vanjskoj politici Rusije u tom području (Nizameddin, 2008.).
Štoviše, objava 'rata protiv terorizma' od strane Bushove administracije 2001. nakon napada 11. rujna, označavajući zemlje poput Iraka, Afganistana, Sirije i Irana kao 'osovinu zla', olakšala je namjeru Rusije da se približi tim zemljama kao svojim saveznicima. Nizameddin (2008) dalje ističe da su zapadne sile (SAD, Britanija, Francuska, Njemačka) priznale Iran i Siriju kao strateške partnere na Bliskom istoku. Međutim, nakon američke vojne invazije na Irak i Afganistan 2001. godine, približili su se Izraelu kao svom regionalnom strateškom partneru. Zemlje poput Irana oduprijele su se pritiscima SAD-a. Osim toga, neke zemlje poput Turske, unatoč savezu sa SAD-om, prihvatile su politiku neutralnosti u sukobima navodeći 'nula problema sa susjedima' po pitanju Sirije (Harrison, 2018.).
Godina 2015. obilježila je puna podrška Rusije Siriji, a Trumpova administracija 2017. je povukla svoju pomoć sirijskim pobunjeničkim snagama. Nadalje, odustajanje SAD-a od iranskog nuklearnog sporazuma (JCPOA) ojačalo je Rusiju i Kinu u regiji (Ross, 2016.).
Pitanje hoće li Bliski istok ikada doživjeti mir ostaje neizvjesno: to je zato što su događaji Hladnog rata duboko oblikovali odnose između država na tom području, potaknuvši utjecaj koji se mijenja s vremenom. Na primjer, uspon milicija i terorističkih skupina u regiji, politika dominacije moći i konkurentski interesi SAD-a i Rusije, kao i Kine u 21. stoljeću, sve su to fenomeni koji prikazuju Bliski istok kao burnu točku konvergencija složene mreže međunarodnog utjecaja.