U 20. stoljeću došlo je do velikih promjena u korištenju i praksi terora. Postao je zaštitni znak brojnih političkih pokreta koji su se protezali od ekstremne desnice do krajnje lijeve strane političkog spektra. U povijesti terorizma posebno će ostati zapamćene sedamdesete godine 20. stoljeća i to po vrlo čestim otmicama aviona. Taj je val sedamdesetih doveo i do onoga što neki povjesničari nazivaju Prvim ratom protiv terorizma.
Tehnološki napredak, poput automatskog oružja i kompaktnih, električno detoniranih eksploziva, dao je teroristima novu mobilnost i ubojitost, a rast zračnog prometa pružio je nove metode i mogućnosti. Teror su koristile jedna ili obje strane u antikolonijalnim sukobima (npr. oni između Irske i Ujedinjenog Kraljevstva, između Alžira i Francuske i između Vijetnama te Francuske i Sjedinjenih Država), u sporovima između različitih nacionalnih skupina oko posjeda spornog domovini (npr. onaj između Palestinaca i Izraelaca), u sukobima između različitih vjerskih denominacija (npr. onaj između rimokatolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj) i u unutarnjim sukobima između revolucionarnih snaga i uspostavljenih vlada (npr. onih unutar država nasljednica bivša Jugoslavija, Indonezija, Filipini, Nikaragva, Salvador i Peru).
U kasnom 20. i ranom 21. stoljeću neke od najekstremnijih i najekstremnijih organizacija koje su se bavile terorizmom posjedovale su fundamentalističku vjersku ideologiju (npr. Hamas i al-Qaeda). Neke skupine, uključujući Oslobodilačke tigrove Tamil Elama i Hamas, usvojile su taktiku bombaša samoubojica, u kojoj bi počinitelji pokušali uništiti važnu gospodarsku, vojnu, političku ili simboličku metu detonacijom bombe na sebi. U drugoj polovici 20. stoljeća najistaknutije skupine koje su koristile terorističke taktike bile su frakcija Crvene armije, japanska Crvena armija, Crvene brigade, portorikanski FALN, Fatah i druge skupine povezane s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO), Shining Path (Sendero Luminoso, Peru) i Liberation Tigers.