Sarajevski atentat poslužio je kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Naime, Gavrilo Princip, član tajne organizacije "Mlada Bosna" koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. lipnja 1914.
Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšega francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine, politički ciljevi se počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje "oslobađanje porobljene srpske braće" u Austro-Ugarskoj. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do carinskog rata (1906.-1911.), a aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima (1912. i 1913.) i njeno priključenje Kosova i Makedonije, ne sputava ambicije o oslobađanju porobljene braće u zapadnim zemljama koja neprestano jača.
S druge strane u Balkanskim područjima Austro-Ugarske dolazi do jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice u kojoj prava Srba, Hrvata i Slovenaca neće biti ugnjetavana od Nijemaca i Mađara. To nezadovoljstvo Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj generaciji državnih službenika u Beču čiji glavni predstavnik postaje prijestolonasljednik Franjo Ferdinand koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Mađarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju. Ta ideja je odbojna mađarskim političarima koji bi tom reformom izgubili izlazak na more, ali ona je bila više nego odbojna Kraljevini Srbiji čiji premijer Nikola Pašić će kasnije izjaviti kako se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju.