Dana 22. lipnja, Sovjeti su pokrenuli stratešku ofenzivu u Bjelorusiji ("Operacija Bagration") koja je gotovo potpuno uništila njemačku skupinu armija Centar. Ubrzo nakon toga, još jedna sovjetska strateška ofenziva protjerala je njemačke trupe iz zapadne Ukrajine i istočne Poljske. No, put do osvajanja Berlina je bio dug i zahtijevao je niz operacija na širokom Istočnom frontu.
Sovjeti su osnovali Poljski komitet nacionalnog oslobođenja kako bi kontrolirali teritorij u Poljskoj i potakli komunistički pokret otpora, no kontroverza je bilo privremeno zaustavljanje napredovanja Crvene Armije što je rezultiralo slamanjem Varšavskog ustanka. Strateška ofenziva sovjetske Crvene armije u istočnoj Rumunjskoj presjekla je i uništila tamošnje znatne njemačke trupe i izazvala uspješan državni udar u Rumunjskoj i Bugarskoj, nakon čega su te zemlje prešle na stranu saveznika.
U rujnu 1944. sovjetske trupe napredovale su u Jugoslaviju i prisilile na brzo povlačenje njemačke grupe armija E i F u Grčku, Albaniju i Jugoslaviju kako bi ih spasile od odsjecanja. Do tog trenutka, partizani predvođeni komunistima pod maršalom Josipom Brozom Titom, koji je vodio sve uspješniju gerilsku kampanju protiv okupacije od 1941., kontrolirali su veći dio teritorija Jugoslavije. U sjevernoj Srbiji, sovjetska Crvena armija, uz ograničenu potporu bugarskih snaga, pomogla je partizanima u zajedničkom oslobađanju glavnog grada Beograda 20. listopada 1944. Nekoliko dana kasnije, Sovjeti su pokrenuli masivni napad na Mađarsku koju su okupirali Nijemci koji je trajao do pada Budimpešte u veljači 1945. godine. Za razliku od impresivnih sovjetskih pobjeda na Balkanu, ogorčeni finski otpor sovjetskoj ofenzivi na Karelijskoj prevlaci uskratio je sovjetsku okupaciju Finske i doveo do sovjetsko-finskog primirja pod relativno blagim uvjetima, iako je Finska bila prisiljena boriti se protiv svog bivšeg saveznika Njemačka.