Početkom šezdesetih, iranski šah Reza Pahlavi je pokrenuo program ambicioznih gospodarskih reformi pod imenom Bijela revolucija zbog kojih je Iran između 1960-ih i 1980-ih ostvario značajan gospodarski rast, za što su se, između ostalog koristila sredstva dobivena od prodaje nafte. Reforme su bile usmjerene na modernizaciju poljoprivrede, sekularizaciju zemlje, izjednačavanje prava glasa kod muškaraca i žena itd.
U zemlju je sve više počela dolaziti zapadnjačka kultura poput filmova, pornografskih časopisa i odjeće. Šah je također počeo raditi na pretvaranju Irana u nuklearnu silu. S druge, pak strane, šahov autoritarni režim vlast u zemlji održavao je pomoću beskompromisne tajne policije SAVAK i Sjedinjenih Američkih Država. Unatoč reformama, sve veća društvena nejednakost u zemlji i korumpiranost režimskog aparata ubrzo je počela generirati nezadovoljstva u društvu.
Jedan od najistaknutijih kritičara šahova režima bio je klerik Imam Homeini, predstavnik tradicionalnih slojeva društva, kojemu je osobito smetalo davanje glasa ženama i suradnja s Izraelom. Zbog svojih kritika Imam Homeini je završio u zatvoru odakle je prognan u Tursku i Irak. Ondje je još žešće nastavio kritizirati šaha nazivajući ga: "židovskim agentom i američkom zmijom". Nakon što ga je Sadam Hussein dao izbaciti iz Iraka, Homeini se smjestio u Francuskoj.
Nakon što su jedne novine objavile članak u kojem je napadnut Imam Homeini, u Teheranu su počeli prosvjedi protiv šaha na koje su policija i vojska odgovorili pucanjem po prosvjednicima što je izazvalo još veće prosvjede. SAD je tražio od šaha da probleme u državi riješi tako da prosvjede prvo na silu uguši, a zatim provede reforme koje bi trebale udovoljiti zahtjevima prosvjednika. Imam Homeini je dao upute revolucionarima da vojnicima dijele cvijeće (dok ovi pucaju po njima) zbog čega su mladi ročnici iz vojske počeli masovno dezertirati. Šah je bio neodlučan dok su prosvjedi kontinuirano rasli pa je u siječnju 1979. godine Pahlavi zajedno sa svojom suprugom Farah odlučio otići iz zemlje, a vođenje vlade ostavio je ministru Shapouru Bakhtiaru. Nekoliko tjedana kasnije, Imam Homeini se iz Pariza vratio u Teheran gdje su ga dočekali milijuni ljudi.
Sljedbenici Imama Homeinija tada su počeli napadati policijske stanice i vojarne i prikupljati sve više oružja. Monarhija je službeno okončana 11. veljače 1979. kada je iranska vojska (ranije vjerna Pahlaviju) proglasila neutralnost. Šahov premijer Bakhtiar je uskoro također pobjegao iz zemlje a ljudi iz krugova bliskih šahu su pogubljeni. Sama revolucija je završila 1. travnja kada je nakon referenduma pobjedom od 98,2% proglašena Islamska Republika Iran.
Nedugo nakon što je napustio Iran, šah je javno objavio da boluje od raka. U egzilu je neko vrijeme proveo u Egiptu, ali je u konačnici zatražio azil u SAD-u kako bi se ondje mogao liječiti, što mu je odobreno. Nove iranske vlasti su, međutim, tražile od SAD izručenje šaha u čemu su Amerikanci otezali. Kako bi povećala pritisak na SAD, na valu antiamerikanizma koji je zahvatio zemlju, gomila revolucionarnih studenata provalila je u američko veleposlanstvo u Teheranu i zarobila američke diplomate i marince koji su ondje radili. S taocima je potom svakodnevno paradirano na televiziji, što je izazvalo zgražanje u SAD-u i dodatno povećalo pritisak na predsjednika Cartera kojeg je republikanska oporba ionako konstantno optuživala za mlaku politiku prema Sovjetima.
Carter je htio prekinuti talačku krizu operacijom Orlova kandža, ali je ova propala, dok je Carter potom izgubio izbore od republikanca Ronalda Reagana. 444 dana nakon inicijalnog zarobljavanja, američki taoci su otpušteni, a Iranci su ih preko Alžira prebacili u Zapadnu Njemačku.